MEDIJI I POBUNA JAJAČKIH SREDNJOŠKOLACA: Kamo dalje, rođače?

Foto: zenit.ba

Jajački srednjoškolci dobili su impresivan medijski publicitet kada su se usprotivili daljnjoj segregaciji u obrazovanju. Zahvaljujući njima, mediji su otvorili i druga važna pitanja obrazovnog sistema BiH

Rijetki su danas oni koji nisu čuli za pobunu jajačkih srednjoškolaca. Otkako su u julu prošle godine prvi put izašli na ulicu noseći one tri nesretne zastave, mediji ih ne puštaju na miru. Nema koji medij, ozbiljni i neozbiljni, u proteklih godinu dana nije napravio neki prilog o njima. Bilo ih je na internetskim portalima i radiju, u časopisima, nastupali su u talk-showima i dnevnicima, o njima su snimani dokumentarci i televizijske emisije. Za njih se čulo i izvan granica BiH i mogli su se vidjeti na BBC-ju, Reutersu, Neue Züricher Zeitungu itd. Vremenom su se neki od njih profilirali u prave aktivističke zvijezde, nije ih potrebno posebno predstavljati i prepoznaju se pod vlastitim imenom i prezimenom. Da sumiramo, nema sumnje da su jajački srednjoškolci dobili zaista impresivan medijski publicitet i čak je teško naći neki primjer za uporedbu.

Zbog čega je to tako? Učenici, ruku na srce, nisu uradili ništa naročito. Da podsjetimo, nakon što je Vlada Srednjobosanskog kantona donijela odluku o otvaranju srednje škole koja bi išla po bosanskom planu i programu ‒ što je značilo da bi se djeca koja sada idu zajedno podijelila ‒ učenici su se usprotivili i rekli da žele ostati zajedno. Dakle, nastupili su krajnje prirodno, spontano i ljudski. Samo što je to u bosanskohercegovačkim uslovima, u kojim je normalno da su škole podijeljene, označilo presedan. Dvadeset godina je javnost čekala da se desi nešto takvo i na kraju je i dočekala, i to od djece koja su mlađa od vremena koje je za to bilo potrebno.

Analiza načina na koji su mediji izvještavali o ovom slučaju bitna je jer otkriva kako su i sami mediji postajali informisaniji, profesionalniji i spremniji da se uhvate u koštac s temom koja je dvije decenije bila sistematski gurana pod tepih i o kojoj su malo ili nikako pisali ‒ temom podijeljenog obrazovanja u BiH. Po prevladavajućem pristupu temi i fokusu interesa, može se podijeliti u tri faze.

Prva faza ili faza egzaltacije

Početak medijskog izvještavanja o ovom slučaju karakterišu pristranost, oduševljenost i “gola” informativnost. Naročito se u prvim ističe portal Buka, na kojem su se redovno ispisivali hvalospjevi i upućivalo divljenje učenicima. Oni su se nazivali našim herojima, jedinim koji su se odvažili da istupe i glasno kažu šta misle. Elvir Padalović se posebno istaknuo u pružanju podrške učenicima i jedan je od prvih koji je uzimao izjave od učenika i kontinuirano pratio razvoj situacije. Tako je odmah nakon odluke vlade da se otvori nova škola požurio da učenicima pruži medijsku podršku i pokaže da to ne znači da je kraj: “Učenici iz Jajca ne žele odustati: Ako nas podijele, bojkotovaćemo nastavu”.

Njegov kolega Dragan Bursać bio je jedan od prvih komentatora koji su se bavili ovim slučajem i to nakon što su učenički protesti doveli do odgađanja otvaranja nove škole. U tekstu koji je naslovio sa “Učenici iz Jajca jedini imaju muda”, dan kad se to desilo, 13. august 2016., nazvao je jednim od najvažnijih događaja dejtonske BiH, a učenike herojima koji su “SAMI, uz pomoć tek ponekog medija i organizacije, srušili užasni nakaradni segregacioni zakon o dvije škole pod jednim krovom”. Naravno, učenici nisu ništa slično uradili, ali u ovim primjerima su najbitnije podrška i pohvala koje su učenici dobijali, jer su im oni sigurno bili podstrek da nastave i dalje.

Za razliku od Buke, izvještaji drugih medija iz tog perioda su uglavnom informativni, izvještavaju o samom događaju i suzdržavaju se od komentara. Takvi su, na primjer, N1 – ׅ“Srednjoškolci nastavljaju borbu protiv podjela u Jajcu” i portal Radija Slobodna Evropa – “Uzaludni protesti srednjoškolaca protiv podjela u Jajcu”. Zanimljivo je da ova dva članka, iako nastaju u isto vrijeme i govore o istom, naslovima uspijevaju da odašilju potpuno suprotnu poruku.

Članak s Klixa jedan je od prvih u početnom periodu koji propituje šta se krije iza “površine” i koji ozbiljnije pristupa temi. On se ne iscrpljuje samo u izvještaju o događaju ili emotivnoj podršci učenicima, nego se u njemu spominje tema dvojnog obrazovanja i pitanje reforme školstva.

Druga faza ili faza bavljenja “pravim” problemom

Bilo je potrebno vrijeme da mediji shvate da je pobuna srednjoškolaca prilika za propitivanje obrazovnog sistema u državi. Čak je trebalo da prođe određeno vrijeme i pojavi se članak koji će se baviti prirodom same škole u koju su srednjoškolci do tada išli i tako kontekstualizira problem te odgovori na pitanje zašto je Bošnjacima bilo stalo do otvaranja “svoje škole”. Odgovor je jednostavan: bilo im je stalo zato što su bošnjačka djeca u Jajcu išla u školu u kojoj se nastava odvijala na hrvatskom jeziku i hrvatskom nastavnom programu, i u Jajcu nije bilo srednje škole u kojoj bi se nastava odvijala po bosanskom nastavnom planu. Razlog tome se krio u politici obrazovne segregacije i nacionalnog purizma koje provodi Ministarstvo obrazovanja Srednjobosanskog kantona i generalno obrazovna politika FBiH.

Prvi opsežniji pristupi temi i bavljenje pravim problemom pojavljuju se na Školegijumu – “I ovce i novce”, i na portalu Tačno.net – “Djeca Jajca između diskriminacije i segregacije”. U prvom tekstu, osim razgovora s učenicima, Amer Tikveša predstavlja i političku pozadinu obrazovnog stanja u Jajcu. U tekstu s portala tacno.net se ide još dalje i po prvi put se ozbiljnije propituje ustroj škola iz kojih su se učenici pobunili i javnost izvan Jajca se upoznaje s činjenicom da se radilo o školama s obilježjima Herceg-Bosne. Kao što smo vidjeli, u prvoj fazi se tim školama i obrazovnom sistemu u Jajcu nije poklanjala pažnja i učenici su uglavnom hvaljeni zbog čina pobune, bez da se kritički osvrtalo na škole u koje su već išli.

Nova školska godina je krenula, učenici u svojim zahtjevima nisu popuštali pa se tako stvorila potreba da im se pomogne u daljem razvijanju kritičke svijesti i artikulaciji njihove pobune prema javnosti. S tim ciljem oformila se neformalna skupina građana, uglavnom profesora Srednje strukovne škole “Jajce”, koji su podržali djecu – “Bolja škola”. Oni su se u javnosti pojavili nudeći nacrt rješenja kojim se nastojala spriječiti podjela djece i istovremeno reformirati školski sistem te škole u onaj koji bi bio prihvatljiv svima. Nacrtom se ističe potreba za multikulturalnim i multiidentitetskim obrazovanjem koje bi bilo zasnovano na inkluziji, a ne etničkom i nacionalnom čistunstvu i isključivosti. Drugim riječima, profesori se zalažu za jedinstven nastavni plan i program te ukazuju na katastrofalne posljedice koje podijeljeno obrazovanje ima i može imati na BiH.

Mediji i pojedinci također uviđaju da slučaj Jajca može biti primjenjiv na cijelu BiH i nastaju kritički tekstovi koji propituju cjelokupan bosanskohercegovački utrojeni sistem obrazovanja. Drago Bojić piše tekstove: “Ne dijelite škole, dijelite znanje” i “Treći put u obrazovanju”, u kojima ukazuje na pogubne posljedice koje podjela može imati na individualne i kolektivne identitete te podsjeća na humanističke principe na kojima se obrazovanje treba zasnivati. Pojavljuje se niz kvalitetnih intervjua sa osobama koje su direktno uključene u cijelu stvar: “Ništa gore nego kad se normalizira nenormalna situacija”, “Novo rješenje za djecu iz Jajca”, itd.

Zlatko Dizdarević u činjenici da je sve poteklo iz Jajca cijelu stvar objašnjava “Upornom genetikom Jajca”, a u tekstu “BiH se brani u Jajcu”, portala Radija Slobodna Evropa, naglašava se da učenici iz Jajca “ne žele škole koje ih dijele po etničkoj pripadnosti, nego one koje će im proširiti vidike i pružiti kvalitetno obrazovanje.” Ekipa BIRN-a i TV Justice prave odličnu emisiju o obrazovanju u BiH, Šta(ne)učimo djecu, i ukazuje na različite probleme u gradivu s kojima se djeca susreću, a o kojima se slabo priča zato što prioritet predstavljaju nacionalni nastavni programi i političke podjele djece. Radi se o Obrazovanju s ciljem življenja u prošlosti.

Djeca, dalje, dobijaju podršku od američke ambasadorice Maureen Cormack i šefa Misije OSCE-a Jonathana Moora koji složno kritikuju sistem “dvije škole pod jednim krovom” i zalažu se za reformu obrazovanja. Srđan Puhalo piše tekst: “Bundžijama iz Jajca”; Snježana Kordić ih spominje u emisiji u kojoj je govorila o Deklaraciji o zajedničkom jeziku; Nansen dijalog centar u njihovoj školi organizuje konferenciju posvećenu slučaju i problemima obrazovanja. Nakon izvjesnog  vremena, uključuje se i Asocijacija srednjoškolaca BiH i osniva građansku inicijativu podrške “Naša škola”, koja je u kampanju uključila veliki broj javnih ličnosti (Frenkie, Marčelo, Dubioza kolektiv) i najavila proteste 20. juna ispred zgrade Vlade u Travniku.

Drugim riječima, medijska podrška koju su jajački učenici dobili, a zahvaljujući njima i samo podijeljeno obrazovanje u FBiH, uglavnom je sveobuhvatna i može se reći da su mediji ispunili svoju zadaću.

Treća faza ili početak kraja

U periodu nastanka ovog teksta, možemo reći da je problem obrazovanja u javnosti prisutniji nego ikada do sada. Što se slučaja samih jajačkih srednjoškolaca tiče, možemo zaključiti da su mediji s njima već dosegli vrhunce i da su oni, bez obzira na dalje ishode, već pobijedili. I u tome je sasvim sporedno da li će u septembru u Jajcu s radom početi nova škola ili će se pak postojeća reformirati i učiniti prihvatljivom za sve učenike. Učenici su pobijedili zato što su svojim nezadovoljstvom uspjeli skrenuti pažnju cjelokupne javnosti na različite probleme obrazovanja u BiH, a oni se ne mogu riješiti preko noći. Da stvar bude bolja, oni su za svoj bunt dobili i priznanje: grupa frankofonih ambasadora u Bosni i Hercegovini uručila im je nagradu za građansku hrabrost ”Le pont pour l’avenir’‘ (Most za budućnost). O tome je izvijestio veliki broj medija, čiji su predstavnici posjetili učenike zajedno s ambasadorima, koji su im predali nagradu i slikali se s njima. Time su utvrdili status zvijezda koji su u javnosti već zadobili.

Da opet ponovimo, danas je više nego ikada jasno da se sistem obrazovanja u BiH mora mijenjati. Ali da bi se to desilo, kao i za sve ostalo, mora postojati politička volja. A da bi do nje došlo, mediji trebaju i dalje obavljati svoj dio posla i nastaviti tamo gdje su započeli s jajačkim srednjoškolcima – što češće ukazivati na obrazovne probleme, kritički propitivati obrazovni sistem, navoditi što više primjera kako loše tako i dobre obrazovne prakse… Ne bi se nikako smjelo dopustiti da se to okonča nakon što se okonča pobuna jajačkih srednjoškolaca i da bude isto kao što je bilo i dosad. Od obrazovanja se, jednostavno, ne smije odustati.