PORTRETI POLITIČARA NA WIKIPEDIJI: Hvalite me, riječi moje!

Foto: RSE

Bosanskohercegovački političari s promjenjivim se uspjehom predstavljaju na najpopularnijoj  enciklopediji, a vrsta, količina i valorizacija podataka zavise od jezika na kojem su pisani

Imati danas profil na Wikipediji  je “must have” za sve javne ličnosti koje drže do sebe. Nakon što u Google upišemo neko ime, članak na Wikipediji je obično prvi rezultat koji se pojavi i stoga on ima presudnu ulogu u prezentaciji nečijeg lika i djela. Toga moraju biti svjesni i naši političari “najvećeg kalibra”, kao i njihove službe za odnose s javnošću, te zato svaki od njih ima profil na Wikipediji i na engleskom jeziku, kojim se predstavlja međunarodnoj javnosti. Odlučili smo da analiziramo neke od tih profila i vidimo na koji način oni to čine, ali prije toga se valja osvrnuti na jezik.

Pored engleskog, profil svakog političara je napisan i na srpskom, hrvatskom i bosanskom (u nekim slučajevima postoji članak i na srpskohrvatskom) jeziku. Osim jezičkih razlika, koje su suptilnije i signaliziraju da li autor pripada istočnoj ili zapadnoj varijanti istog jezika, to također znači da on “pripada” Wikipediji jedne od država nastalih raspadom Jugoslavije.

Bakir Izetbegović

Članak o Bakiru Izetbegoviću na engleskom je informativan, ali prilično štur i u njemu saznajemo sve osnovne biografske detalje, od rođenja, preko edukacije i poslova, do političke karijere, ali ništa više od toga. Kao i kod svih političara koji obavljaju neku funkciju i predsjednika država, makar oni bili i trećina predsjednika, s desne strane ispod slike se nalaze podaci o političkim prethodnicima i sljedbenicima te o vremenu predsjednikovanja. Članak je uglavnom potkrijepljen linkovima na druge članke na Wikipediji, a za referencu se navodi samo jedna knjiga. Članak na bosanskom nije ništa duži od ovog na engleskom i Izetbegović se uvodi kao 24. predsjedavajući Predsjedništva BiH (autor se očito poigrao s brojevima), a u njemu saznajemo i da se radi o prvom sinu predsjednika Alije Izetbegovića. Dalje, u članku su navedene sve funkcije u SDA-u koje je Izetbegović obavljao i u njemu dominira njegova SDA afilijacija, što je i razumljivo kada pogledamo da jednu od referenci predstavlja stranica te stranke.

Zanimljivo je da je članak na hrvatskom jeziku duži od ovog na bosanskom i da se Izetbegović predstavlja kao šesti bošnjački član Predsjedništva BiH. Prilikom čitanja teksta zapažamo da se ističe dio kojeg nema ni u bosanskom ni u engleskom članku, a tiče se Sulejmana Tihića, “koji je 2008. godine ušao u Prudski sporazum zajedno s predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem i predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom u sklopu kojeg su raspravljane ustavne promjene i federalizacija BiH”. U nastavku se jasno kritikuje Izetbegović zbog toga što se pobunio protiv Tihića i ovog sporazuma, a članak gubi objektivni ton. Članak na srpskom jeziku napisan je, ćirilicom i nedopustivo je kratak. Iako ne dobijamo ni osnovne podatke o Izetbegovićevom životu i djelu, istaknuto mjesto dobija rubrika Kontroverze, unutar koje stoji: “Бакир Изетбеговић је од стране представника Експертског тима југоисточне Европе за борбу против тероризма и организованог криминала оптужен за подршку и помагање вехабијама.” Kao reference se koriste portal Frontal.rs i Radio televizija RS-a.

Milorad Dodik

Članak o osmom predsjedniku Republike Srpske, Miloradu Dodiku, na engleskom jeziku mnogo je duži, detaljniji i razrađeniji od onog o Izetbegoviću, a zasniva se čak na 46 referenci, nekoliko knjiga i vanjskih poveznica. U dijelu koji se bavi karijerom, nastojao se predstaviti i cijeli rat u pozadini Dodikovog političkog uspinjanja. Spominju se i druge ključne figure koje su učestvovale u ratu i članak zadobija narativan ton kojem je cilj da ljudima približi sve što se tu dešavalo. Ističe se rubrika Kontroverze u kojoj se navode Dodikove izjave o “lažiranom” masakru na Markalama, ubistvu na Tuzlanskoj kapiji, poricanju srebreničkog genocida, uzdizanju Radovana Karadžića te američkim sankcijama zbog opstruisanja Dejtona. Bosanska verzija je nedopustivo siromašna i iz nje ne saznajemo ni osnovne biografske podatke, a kamoli kontroverze i političke stavove autora, te uz nju ide napomena da članak nije potkrijepljen izvorima. Zato je članak na hrvatskom jeziku mnogo duži i detaljniji.  Već na samom početku se navodi Dodikov sukob s bošnjačkim strankama i SDP-om, a sam tekst je više narativan nego objektivan i u njemu se više priča priča nego što se iznose činjenice. Reference predstavljaju uglavnom različiti regionalni portali, a članak se zasniva i na nekoliko knjiga stranih autora.  U odjeljku Vanjski odnosi od svega se ističe samo Dodikov stav prema Izraelu i podrška koju je uputio Shimonu Peresu, Benjaminu Netanyahuu i izraelskom narodu u borbi protiv Palestine. U Kontroverzama se ne spominju ni Srebrenica ni Markale, nego samo Zagreb i njegova izjava iz 1995. da se “Zagreb treba tući, ali se to ne smije reći”. Od njegovih javnih gostovanja, izdvajaju se samo “incidenti” koje je imao na hrvatskoj televiziji. U tekstu na srpskom jeziku, Dodik se s desne strane ne predstavlja nikako drugačije nego imenom i prezimenom – valjda je dovoljno reći samo Milorad Dodik – a članak je od početka afirmativan. Tako se, na primjer, ističu nagrade i priznanja koja je Dodik dobio: Фонда јединства православних народа из руку руског патријарха, Свети крст чувара Христовог гроба из руку јерусалимског патријарха, Ордена Светог Саве првог реда који додјељује Српска православна црква, Ордена Немањића, Ордена Републике Српске на ленти.

Također, navodi se i Dodikov doprinos u sportu koji se ne spominje u člancima na drugim jezicima, primjerice da je Dodik počasni predsjednik KK “Partizan”. U dijelu Kontroverze navodi se kako je Dodika optužio grad Sarajevo zbog poricanja zločina na Markalama i posljedične zloupotrebe položaja i na “optužbi” se i završava, a nikakva se Dodikova odgovornost ne dovodi u pitanje. “Zločini” koji se navode tiču se njegovih nekorektnih medijskih nastupa i verbalnog vrijeđanja novinara.

Dragan Čović

Za članak o Draganu Čoviću na engleskom jeziku se upozorava da je zasnovan samo na jednom izvoru, ali se on sadržajno i informativno doima umjeren i prihvatljiv. Čović se uvodi kao predsjedavajući Predsjedništva, a članak sadrži posebnu rubriku o poslovnoj, a posebnu o političkoj karijeri. Zanimljivo je i da poseban odjeljak predstavljaju optužbe i istrage protiv Čovića, slučaj “Lijanović-Ivanković” i njegova osuda na kaznu zatvora od pet godina. Dio na bosanskom ga predstavlja kao devetog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, prilično je štur i zasniva se na svega dvije reference, a rubrika političkog angažmana odmah započinje optužbom protiv Čovića za zloupotrebu položaja. Zato je članak na hrvatskom jeziku impresivno dug i potkrijepljen s oko 60 različitih izvora, nekoliko knjiga i vanjskih poveznica. Čović se uvodi kao hrvatski član Predsjedništva i na samom početku ističe se njegova HDZ pozadina, dok obrazovanje i karijera slijede nakon toga. Politička karijera hronološki je podijeljena na faze i detaljno razrađena, a članak je sadržajno neujednačen, ton mu je ponegdje objektivniji, a ponegdje pristraniji, zasnovan na “rekla-kazala” i nedokazanim teorijama. Na primjer, za Čovićevu optužbu povodom slučaja “Lijanović-Ivanković” kaže se da su mnogi smatrali da je “stvarna Čovićeva krivnja u stvari organiziranje Hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini, posebice zato jer visoki predstavnik nije smijenio ni Sefera Halilovića koji je bio optužen za ratne zločine, a istovremeno je vršio ministarsku dužnost. Nakon smjene Ante Jelavića to je bila druga smjena visokog hrvatskog dužnosnika u BiH. Štoviše, Čović je uskoro prije smjene trebao preuzeti dužnost predsjednika Predsjedništva”. Veoma pažljivo su razrađeni i detalji kaznenog postupka i Čovićeve odbrane i cijela stvar je predstavljena kao montirani proces u režiji visokog predstavnika, čime se autor ovog dijela članka znatno udaljava od objektivnog, a sadržaj od relevantnog i prihvatljivog. Članak na srpskom jeziku je sadržajno sličan onom na bosanskom, iako je “preveden” na srpski i napisan ćirilicom.

Šta je s ostalima?

Da zaključimo, analiza ova tri profila ukazuje na prilično neujednačene verzije članaka, ovisno o jeziku na kojem su napisani te o političkim afilijacijama autora. Oni se moraju čitati sa sviješću o tim faktorima i ne treba ih uzimati kao relevantan izvor. Dodikov profil na srpskom jeziku je neskriveno pozitivan, dok je Izetbegovićev na hrvatskom neskriveno negativan. Wikipedija profili drugih političara koje ne možemo uključiti u ovu analizu također pokazuju iste karakteristike i često zrcale politički stav svog autora. Tako se, na primjer, u profilu Željka Komšića na bosanskom navodi njegova kritika Koštunice i Beograda, dok se u hrvatskoj verziji jasno kritikuje način na koji je Komšić bio izabran za hrvatskog člana Predsjedništva i ističe činjenica da on nije bio predstavnik hrvatskog naroda jer su za njega glasali prvenstveno Bošnjaci.

Zanimljivo je da mnoge političarke “višeg ranga”, kakve su, recimo, Dušanka Majkić, Aleksandra Pandurević i druge, za razliku od svojih muških pandana, nemaju profile na Wikipediji. Ili, ako ih imaju, oni su tu reda radi, kao, na primjer, profil Željke Cvijanović. S druge strane, profili političara kakvi su Fahrudin Radončić i Martin Raguž bi zbog svoje zanimljivosti ili monumentalnosti i bogatstva detalja zasluživali posebnu analizu. A te analize su značajne, kao što smo mogli vidjeti, manje zbog biografskih podataka, a više zbog svega onoga što stoji u pozadini i što sa sobom donose autor ili autori članka. A donose cijeli jedan jezički, mentalitetski, politički, balkanski bućkuriš.