DNEVNIK ČITANJA: Mirko Kovač, Damir Ovčina, Vuk Drašković…

Fotografije: Jasmin Fazlagić

Novu rubriku portala Analiziraj.ba otvaramo tekstom sarajevskog advokata i jednog od najvažnijih bosanskohercegovačkih novinara i urednika

 

14. maj. 2017: Oduševljenje dobrim štivom

Mnogo više volim čitati o pisanju nego pisati o čitanju. Prethodna rečenica mi zvuči efektno, mada dok je pišem shvatam da nikad nisam pisao o čitanju. No, poziv Ozrena Kebe nisam uspio odbiti; Hercegovac je našao način da skrši moj otpor njegovoj ideji. Ozren, kao i svi moji bliski prijatelji, vjeruje da sam baš dobar čitalac. Mislim da to dolazi od moje strasti za čitanjem. Iako volim hranu, iako “odvajam od usta da bih dobro jeo” (Igor Mandić), nema mi većeg zadovoljstva od dobrog teksta. Pri tom je nevažno da li se radi o novinskom, publicističkom ili  književnom tekstu. Moje oduševljenje dobrim štivom nadilazi sva ostala zadovoljstva: i mućkalicu kod Ene i mostarske trešnje i šoping u Americi i Cavtat. Davno sam otkrio da dobar pročitani tekst ima važan učinak na moj organizam – siguran sam da se radi o naglom skoku nivoa hormona sreće erdofina. Sad se prisjetih euforije koja je trajala danima dok sam čitao posljednju knjigu Tarika Haverića Kritika bosanskog uma. Tarik je nemilosrdni cinik, beskrajno duhovit i napisao je studiju koja se može porediti s Filosofijom palanke Radomira Konstantinovića. Iako Tarik ima objašnjenje i brani svoj izbor, siguran sam da bi tačniji i bolji naslov studije bio “Kritika bošnjačkog uma”. Radi se o djelu koje do srži ogolijeva svu nekompetentnost, primitivizam i katastrofalne posljedice vladanja aktuelne bošnjačke nacionalističko-kriminalne oligarhije.

15. maj 2017: Razočaravajući odnos Jutarnjeg lista

Prije deset godina kupovao sam više štampe dnevno nego što je sad kupim nedjeljno. Od dnevnih novina redovno kupujem samo zagrebački Jutarnji list, mada sam sve bliže odluci da prestanem. Želja da održim neke svoje rituale još uvijek je jača od racionalne odluke da prestanem finansirati loše novinarstvo. Posebno je razočaravajući odnos Jutarnjeg prema Bosni i Hercegovini, koji se kreće u koordinatama stavova Denisa Kuljiša i Miljenka Jergovića. I dok je prvi u osovini Milorad DodikDragan Čović našao novi  lukrativni izvor svojih promašenih analiza o Bosni i Hercegovini, Miljenko već godinama ne uspijeva da suspregne bijes prema Sarajevu. Često ponavlja kako mu je jedan pisac u Sarajevu ispred “Dva ribara” opsovao “ustašku majku”. Razumijem Miljenkovu ozlojeđenost, nepristojno je psovati i napadati ljude, ali Miljenkova tvrdnja je samo djelimično tačna: kolega mu nije opsovao ustašku, nego četničku majku. Psovka je rezultat Miljenkovog “otkrića” o “višedimenzionalnosti” komandanta četničkog pokreta Draže Mihailovića. U pokušaju da se dopadne Beogradu i Dražinim sljedbenicima, Jergović je razočarao najveći broj svojih nekadašnjih poštovalaca, ali i nekadašnjih prijatelja, u Sarajevu. Njihovo razočarenje je teško podnio, pa im se već godinama sveti time što “neselektivno” bljuje vatru po rodnom gradu. Nemilosrdan je, za Sarajevo ne nalazi, za razliku od Draže, ni trunku razumijevanja. Pri tome se služi i neistinama. Tako je nedavno u Jutarnjem na više stranica objavio dio iz svoje valjda posljednje knjige koja valjda govori o sarajevskim toponimima i njegovim uspomenama. Izljeve mržnje prema rodnom gradu, koja se može porediti još samo s odnosom Emira Kusturice prema Sarajevu, Miljenko je garnirao tvrdnjom kako je promijenjeno ime sarajevskoj Ulici Danijela Ozme. To je trebalo da bude još jedan dokaz njegove tvrdnje da u današnjem Sarajevu, pored Srba i Hrvata, više nema mjesta ni za Jevreje. Kad sam u tom subotnjem dodatku Jutarnjeg pročitao ovaj Miljenkov “podatak”, prvo sam nazvao prijatelja koji živi u Ulici Danijela Ozme. Potvrdio mi je da se ulica i dalje tako zove i da ime nije mijenjano. Pažljivo sam pratio hoće li Miljenko narednih dana ili sedmica objaviti ispravku i izvinjenje. Nije to učinio, ali mi je neko rekao da je u knjizi izostavio tvrdnju o promjeni imena Ulice Danijela Ozme. Zahvaljujući, između ostalih, i Miljenku, otkrio sam kod sebe poriv da branim Sarajevo od moćnih mrzitelja. Naravno, današnje Sarajevo bih umio kritizirati, ismijavati i ibretiti se nad njim ne manje od njegovih hroničara s distance; međutim, kad vidim njihovu zluradost, te prepotentnost zagrebačkih, beogradskih i inih adresa s kojih “pucaju na grad”, osjetim neodoljivi poriv da branim čak i današnje Sarajevo. A to, ruku na srce, i nije teško s obzirom na jasne motive napadača.

16. maj 2017: Knjiga koja se ne udaljava

Kao čitalac, imam veliki problem: najčešće mi je teško da odvojim djelo od autora. Zahvaljujući novinarstvu kojim sam se bavio nekoliko decenija, upoznao sam i mnogo književnika. Za neke od njih mi je žao što sam ih upoznao, što sam iz profesionalnih razloga pratio njihov javni angažman, te loš utisak koji su na mene ostavili nezasluženo sam prenio i na njihova djela. Srećom, ima i suprotnih primjera. Takav je bio Mirko Kovač, jedan od mojih najdražih pisaca i jedna od osoba iz javne sfere koje sam najviše volio. Njegov moral, intelekt i lucidnost u potpunosti su u skladu s njegovim izvanrednim književnim djelom. S velikim nestrpljenjem sam iščekivao objavljivanje njegovog praktično nedovršenog rukopisa Vrijeme koje se udaljava. Kada se knjiga napokon pojavila, osjetio sam ushićenje kakvo valjda osjećaju vjernici pred svojim svetim knjigama. Jedino za ovu knjigu imam poseban ritual čitanja: ne ležeći, ne u toaletu, koji je istovremeno i moja čitaonica, ne danju, ne prije nego što odu na spavanje moji ukućani, nego uvijek za stolom. Ovoj se knjizi stalno vraćam; i večeras sam.

17. maj 2017: Damir Ovčina

Prije nekoliko dana čekao sam zeleno svjetlo na pješačkom prelazu u centru Sarajeva kada je iz gradskog autobusa izašla moja draga prijateljica. Bila je uzrujana, a uzrok tome bila je – knjiga: “Ne znam jesi li je čitao. Ja sam jučer počela i ne mogu da prekinem čitanje čak ni u gradskom prevozu!” Ne sjećam se da li je upotrijebila pridjev jeziva, ili iritantna, ili napeta, ali bolju reklamu knjizi nije mogla napraviti. Još isto popodne sam je kupio; radi se o romanu Damira Ovčine Kad sam bio hodža. Autor opisuje život Bošnjaka i Hrvata u sarajevskom naselju Grbavica tokom okupacije od strane četničkih zlikovaca predvođenih ozloglašenim Batkom Vlahovićem. Od života u sarajevskom obruču pod granatama užasniji je bio samo život nesrba u bh. sredinama pod vlašću Karadžićevih sljedbenika. To sam pojmio još 1993. godine iz potresnog teksta Irfana Horozovića, koji je napisao za Dane. Bila je to briljantna literarna minijatura iz koje sam shvatio da je sto puta lakše osluškivati fijukanje artiljerijskih granata iznad glave nego slušati bat četničkih vojničkih čizama koje se oko ponoći približavaju spratu zgrade u kojoj još ima Bošnjaka i Hrvata. Iako stilski različit od Horozovićevog teksta, roman Damira Ovčine nepretenciozno unosi nemir u čitaoca, nemir koji ne dozvoljava ispuštanje knjige iz ruku.

18. maj 2017: Ko je ubio Jugoslaviju

Vuk Drašković mi je poslao svoju novu knjigu, zbirku priča Ko je ubio Katarinu. Pročitao sam je u dahu. Katarina iz naslova je Jugoslavija, a u knjizi je nekoliko književno izvanrednih priča. Blizu tri decenije pomno pratim Vuka političara i različite faze njegovih političkih opredjeljenja. Svjedočim da već duže od decenije stavovi Vuka Draškovića o krvavim ratovima na prostoru nekadašnje zajedničke države i rješenja za stabilizaciju prilika u regionu predstavljaju glas razuma i hrabrosti. Upravo zbog toga, Vuk je već godinama na meti sljedbenika Vojislava Šešelja.

19. maj 2017: Šta sve čovjek može kada brzo čita

Izuzetno brzo čitam. Samo na početku trećeg razreda osnovne škole imao sam problema zbog toga. Učitelj bi zadao čitavom razredu da “u sebi” (dakle, ne “naglas”) pročitaju neko štivo iz čitanke, a ja bih uvijek završio prvi, dok većina učenika nije još stigla ni do polovine teksta. Ponosno bih digao glavu, a učitelj bi mi prišao i bez ikakvog pitanja bi me povukao za uho, tražeći da nastavim s čitanjem. Uzaludni su bili moji pokušaji da mu objasnim da sam pročitao cijelo zadato štivo – nije mi vjerovao. Kada su mi već treći ili četvrti put bridjele uši zbog istog razloga, plačući sam se izborio za pravo da me sasluša. Nije vjerovao da sam uspio u tako kratkom periodu pročitati štivo i tražio je da mu prepričam; od tada više nisam kažnjavan zbog brzog čitanja. Zahvaljujući i toj sposobnosti, uvijek čitam, u različitim periodima dana (uključujući i noć), po desetak knjiga. Evo, recimo, šta čitam ovih dana: Pravo i iluzija Slobodana Beljanskog, Kobne godine Branka Mikulića, Verujem u ljubav Božice Velousis, Moj život Vladimira Velebita, Krivotvorenje islama Edwarda Saida, Socijalna inteligencija Daniela Golemana, Oblivion Sergeja Lebedeva, Definicija ljubavi Marije Đoni Vetona Suroia, The Churchill Factor Borisa Johnsona, Kako su nastali ratovi zombija Aleksandra Hemona, Veliki vek Dubrovnika Radovana Samardžića

20. – 21. maj 2017: Samo Bosne nema

Beogradski Danas je najbolji dnevni list u bivšoj Jugoslaviji. Posebno volim njihov vikend dvobroj koji donosi tekstove izvrsnih novinara i urednika lista, te suradnika i kolumnista. U izdanju s ovim datumom, Danas donosi skoro cijele dvije stranice o novoj knjizi iz sjajne biblioteke “XX vek” Ivana Čolovića, Samo Bosne nema, autorice Azre Hromadžić. Azra je rođena i odrasla u Bihaću, a radi kao docentkinja antropologije na University of Syracuse (SAD). U Americi je 2015. godine objavila knjigu Citizens of an Empty Nation, koju je Ivan Čolović objavio u prevodu i s drugačijim naslovom. Knjiga je nastala kao rezultat terenskih istraživanja koja je autorica obavila u Mostarskoj gimnaziji u jesen 2005. godine. To je izvrsna studija o funkcioniranju društva podijeljenog po etničko-religijskoj osnovi i spontanom otporu nametnutoj segregaciji. Dio studije, barem po poglavlju iz knjige koje objavljuje Danas, odnosi se na značajnu ulogu koju ima toalet Mostarske gimnazije: “Bez odraslih, toalet je postao subverzivno, eksperimentalno i rizično mjesto. To je bilo jedino mjesto u školi gdje su učenici mogli da se druže, podijele cigaretu, poplave lavaboe, zapuše klozetske šolje i razgovaraju o časovima, modi, muzici i zabavljanju. Ta praksa izrodila je kontigentna i nesigurna osjećanja međusobne povezanosti i priznavanja. Toalet i druženje u njemu služili su ne samo druženju nego su bili i jedinstven prostor koji je omogućavao eksperimentisanje etnoreligijskim identitetom. Mario je, na primjer, na jednom odmoru, nosio majicu s natpisom ‘Hrvatski’ i šaljivo ponavljao redove iz Kurana kojima je Amna pokušavala da ga nauči. Kad sam ga upitala otkud ta kontradiktornost, odgovorio je: ‘U toaletu se zezam, nije kao da sam to uradio na času ili tako nešto.’ Marginalizovani prostor toaleta omogućavao je eksperimentisanje i zbijanje šala, što se po Marijevom mišljenju ne bi moglo dešavati u zvaničnom, etnizovanom okruženju učionice. Toaleti su se pojavili kao izdvojeni prostor koji je podsticao inače ograničeno eksperimentisanje sopstvenim identitetom i gdje su se učenici ponašali kontradiktorno. Na primjer, za vrijeme odmora jedan učenik, Hrvat i samoproglašeni nacionalista, podijelio je cigaretu s učenikom Bošnjakom koji je, godinu dana prije toga, upao u hrvatsku školu i vrijeđao učenike i nastavnike. Kad sam ih pitala šta imaju o tome da kažu, samo su slegli ramenima. U školskom toaletu udvaranje je veoma često pružalo priliku za eksperimentisanje identitetom. Bošnjakinja koja je pomenula da se nikad ne bi zabavljala s Hrvatom toplo je preda mnom i pred svima drugima zagrlila učenika Hrvata. Kad sam je zamolila da nešto kaže o tome, odgovorila je: ‘Površno flertovanje u toaletu je O.K., ali ozbiljno zabavljanje izvan toaleta nije.’ Takav stav odraz je ideja koje sam predstavila u prvoj epizodi iz toaleta, kada je Marijan rekao da bi se oženio Muslimankom, ali samo ako je neplodna.” Autorica Hromadžić navodi da je nju situacija u gimnazijskom toaletu u Mostaru podsjetila na sličnu iz terenskog istraživanja u Belfastu 2006. godine i zaključuje: “Ta osobena kulturna logika odgovor je domaćeg stanovništva na konsocijacijski model koji istovremeno integriše i dijeli ljude i teritorije.”

25. maj 2017: Je li ovo mi govorimo o Bosni i Hercegovini?

Redovno kupujem beogradski NIN. U novom broju je intervju sa profesorom Vladetom Jankovićem. Dopala mi se njegova definicija aktuelne srbijanske vlasti: “Ovo je nekontrolisana vlast diletanata. I ako mogu da dodam – to je neki provincijalni diletantizam, s primesom nezajažljive grabljivosti.” Skoro da nisam siguran da li je ovo opis vlasti u Srbiji ili vlasti u Bosni i Hercegovini.

26. maj 2017: Posvećena zona toaleta

Svaki moj dan, i čitalački, nakon ustajanja, počinje nepristojno dugim boravkom u toaletu. Društvo mi pravi iPhone, na kojem prvo otvorim aplikaciju s vremenskom prognozom. Nakon toga, čitam dnevni servis The New York Timesa i Foreign Policy za pretplatnike, a onda prelazim na Klix.ba, Tačno.net i Peščanik.net. Uživam, mada ne kao kad u ruci imam i “hard-copy”, čitajući zagrebački sedmičnik Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” Novosti (www.portalnovosti.com). Godinama ih čitam, ali ne prestajem da se divim duhu i peru Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića. Novosti mi blaže neprebolnu tugu za nezaboravnim, legendarnim Feralom