SOCIJALNA NEOSJETLJIVOST FADILA NOVALIĆA

Foto: prvi.tv

Federalni premijer razumije se u brojke, ali nema dovoljno senzibiliteta za ljude i osjećaje

U januaru 2016. godine, premijer FBiH Fadil Novalić dao je izjavu koja će unutar šire javnosti obilježiti njegov mandat. On je tada kazao da je od najvećih trgovačkih lanaca dobio spiskove sa deset najprodavanijih artikala. “Vjerujte da su tu tri esencijalne životne namirnice, a ostalo su nebitne stvari. Sama činjenica da mi trošimo milijardu KM na mobitele i komunikaciju govori da na to trošimo više nego na hljeb i ulje”, kazao je Novalić i pokrenuo lavinu reakcija. Moralistički plural (“mi trošimo”) začas je transformisan u situaciju – premijer kritikuje narod, najprije na društvenoj mreži Twitter u vidu ironične kampanje #FadileOprosti, a onda i u široj javnosti, toliko da je čak BBC izvještavao o incidentu. Sjećamo se, premijer je tada postao poznat.

Nakon što je prošao prvi talas bijesnih reakcija, Novalić je dobio priliku za ispravku, odnosno da sasiječe u korijenu ono što će postati njegova najveća noćna mora. Međutim, prvo je odbijao pojasniti svoju izjavu i dati komentar na izazvane reakcije. Tek je njegova tadašnja portparolka kazala da je izjava izvučena iz konteksta, dodajući da je premijer do zaključka koji se odnosi na potrošnju za mobitele i komunikaciju došao na osnovu prihoda sva tri telekoma u odnosu na GDP, pa se vidi da ovo visoko kotira u potrošnji građana. To polustidljivo pojašnjenje sugerisalo je da premijer neće odustati od svog stava, iako je njegov PR svjestan njegove štetnosti u inicijalnoj formi, pa je osjetio potrebu da ga utemelji na dodatnim argumentima/podacima od telekom operatera. Navedena intervencija nije uspjela bitno utjecati na kampanju #FadileOprosti.

Rastrošnost građana

Tri-četiri dana poslije, kada je kampanja doživljavala svoje usijanje u medijima i na društvenim mrežama, premijer se prvi put obratio javnosti po pitanju “rastrošnosti građana”. Na pres-konferenciji, koja nije bila posvećena striktno tom pitanju, Novalić je kazao: “Dio tih podataka sam saopćio i oni su istiniti. To samo pokazuje da mi kao društvo nismo spremni primati istinite informacije. Ima još negativnijih informacija i mi radimo na tome da se to prevaziđe. U tom smislu ne možemo govoriti o nekom izvinjenju.”

Bilo je to samo dolijevanje ulja na vatru. “Neću se izviniti građanima, saopćio sam im istinu”, bila je suština poruke, izvučena u naslove web-portala. To je kampanji #FadileOprosti dalo novi život, te je ona uspjela da ispuni sopstvene potencijale. Po njenom okončanju, skoro da nije postojao građanin Federacije koji Novalićevo ime ne bi asocirao sa njegovom izjavom o “rastrošnosti građana”, a velika većina se desolidarisala s premijerom, osjetivši se (nezasluženo) predmetom moralne kritike i aktivirajući emotivne odbrambene i kontranapadačke resurse. Nakon januara 2016. za Novalića ništa više nije bilo isto.

A da li je moglo drugačije?

Sigurno da je Novalićeva izjava bila pogrešna, bez želje da pretjerano ulazimo u njegove namjere ili statistiku. Uzgred budi kazano, ona je i statistički pogrešna. Čak i da je statistički u pravu, Novalić je morao znati da statistika, po osjetljivim pitanjima zarade i potrošnje, nikada nije u pravu. Neki ljudi zarađuju i troše više, a neki manje. Statistika sa svojim zbrajanjem i dijeljenjem to svodi na mjeru koja ima više matematsku nego ljudsku, moralnu i emotivnu egzistenciju.

Prosječna plata u Federaciji iznosi 853 KM (I-III 2017.). Po podacima Porezne uprave Federacije, broj zaposlenih s plaćom manjom od 500 KM iznosi oko 146.000. Dotle, oko 8.000 ljudi u Federaciji ima primanja iznad 2.500 KM, a u prvom kvartalu ove godine najviše mjesečne plaće kretale su se u rasponu između 22.000 i 60.500. Građani iz obje skupine ulaze u prosjek, ali niko od njih se ne poistovjećuje sa statističkim građaninom – nosiocem prosječne mjesečne plate od 853 KM. Da i ne govorimo o 350.000 nezaposlenih, isto toliko penzionera, te drugima, koji također ulaze u kategoriju građanin.

Izostala socijalna senzibilnost

Svesti navedene, kao i nenavedene kategorije, pod jedinstveni pojam građanin, i prišiti im prosječnu plaću od 850 KM – kako onima koji zarađuju 500, tako i onima koji zarađuju preko 2.500 ili 20.000 ili 60.000 – znači pristupiti statističkim podacima bez socijalne senzibilnosti. Isto je premijer Novalić uradio sa potrošnjom. Prosječne, sveukupne podatke o potrošnji u tržnim centrima on je svalio na teret apstraktno-prosječnih građana, pojma u koji se niko ne uklapa, a u kojem se svi u ovakvim prilikama prepoznaju. “Ključna pouka koju sam ja izvukao iz cijele te priče je da nisi rekao ono što misliš da si rekao, već ono što su drugi razumjeli da si rekao”, kazao je više od godinu dana kasnije Novalić, otkrivši u trećoj godini mandata političku toplu vodu.

Uzimajući u obzir svoj osjećaj da nije imao zle namjere, premijer nije osjetio da je pogriješio, ali ako mi uzmemo  u obzir statistički i emotivno iznijansirane činjenice i percepciju javnosti, razumijemo da je izjava bila deplasirana. No, najveća greška nije u njoj, kao nenamjerno i nesvjesno izraženoj socijalnoj neosjetljivosti, već u odsustvu kapaciteta, ne samo premijera već i lica zaduženih za njegov PR da priznaju grešku, nauče nešto iz nje, na vrijeme zaustave lavinu, saniraju štetu i možda čak stvar okrenu u svoju korist.

Naime, kada je već izjavio to što nije trebao, nipošto nije smio dopustiti da sljedeće reakcije budu da je “izjava izvučena iz konteksta” ili da “mi kao društvo nismo spremni prihvatiti istinu”. Nešto što je počelo kao socijalno neosjetljiva izjava brzo je metastaziralo u stav moralno-intelektualnog prezira prema narodu, koji ne samo da “troši više na luksuz nego što bi trebao”, već i “neće da to prizna”. Nerazumijevanje osjećaja drugih (u ovom slučaju socijalno ugroženih građana) i držanje emotivno i moralno irelevantne statistike bilo je posebno zapanjujuće ako imamo u vidu da su premijer i njegov tim imali tri-četiri dana da pripreme drugu reakciju.

Dvije opcije

Novalićev PR je imao dvije opcije uz čiju pomoć je mogao uspješnije da se nosi s lavinom.

Prva opcija je bila da izolira izvorište napada i oduzme mu legitimitet. Umjesto kapricioznog i nadmenog stava da se neće izviniti građanima, Novalić je, dan-dva kasnije, na pitanje novinara (“Gospodine Novaliću, šta mislite o kritikama koje su građani na društvenim mrežama uputili na račun vaše izjave o tome da su rastrošni?”), mogao odgovoriti drugačije.

Novalić se najprije mogao ne složiti sa tezom da su ga građani najoštrije kritikovali, posebno ne socijalno ugroženi, pa čak ne ni svi korisnici Twittera; već da je riječ o reakciji „jednog dijela Twitter korisnika“. Tada bi već izolirao problem. A onda bi mogao preći u kontrapad, kazavši, recimo, kako su se ti koji su poveli kampanju protiv njega „možda i opravdano prepoznali u izjavi, jer to su lica koja imaja visoka primanja, imaju vremena da povazdan preko skupih mobitela pišu Twitteru, a među njima prednjače parlamentarci SDP-a“.

Dalje je onda mogao dodati – da „većina građana nema novca ni za te skupe mobitele, niti imaju toliko vremena za Twitter, već ljudi rade, pokušavajući osigurati egzistenciju za sebe i svoje porodice“, i da su „napori Vlade usmjereni ka tome da im olakšaju uslove“. Mogao je, na kraju, zaključiti time da „nema potrebe da se izvinjava SDP-u što Vlada radi u interesu građana, te pozvati i njih, s vjerom da ako ne njemu onda građanima žele dobro, priključe se tom radu sa zakonskim prijedlozima“, itd. (To su samo neke od spin-mogućnosti, koje bi neko drugi, na mjestu Novalića, sigurno iskoristio.)

Umjesto toga, zbunjeni Novalić se upecao u zamku, prihvativši tezu da njegova izjava nije pogrešno protumačena, i da su njome nezadovoljni građani (a ne pojedinci iz opozicije), kazujući drsko da se neće izviniti građanima. Riječju, sve ono što bi PR njegovih političkih protivnika želio od njega da čuje.

Drugi način, na koji je Novalić – odnosno njegov PR – mogao da riješi problem bilo je izvinjenje. I to izvinjenje je trebalo doći prije nego što ga je zatražila opozicija. U državi u kojoj je jedna od glavnih značajki političkog života sveprisutni osjećaj da je politička klasa otuđena od osjećaja i glasa naroda, eventualno priznanje greške ne samo da ne bi bilo protumačeno tako loše kao Novalićevo kapriciozno insistiranje da je (iako je uvrijedio sve) rekao istinu, već bi možda stvorilo temelj za stvaranje povjerenja u njegove namjere.

Novalić je, recimo, mogao kazati da je, uzimajući u obzir reakcije javnosti, shvatio da je pogriješio i da upućuje izvinjenje svim građanima koje je uvrijedio, dodajući da mu to nije bila namjera. Mogao je onda dodati da je potpuno svjestan da socio-ekonomska situacija u zemlji nije na željenom nivou. „Vlada radi naporno na reformama, promjenama zatečenog stanja, i izvinjavam se ukoliko sam zbog umora izgubio koncentraciju i proizveo osjećaje kakve nisam htio“, mogao je reći.

Neiznijansirana statistika

Kako rekosmo, umjesto dva navedena alternativna puta, kojima bi spriječio izazvanu štetu, Novalić je nastavio sa socijalnom neosjetljivošću, uvjeren da je neiznijansirana statistika važnija od iznijansirane, da su brojke važnije od ljudskih emocija i da su kapric i odsustvo solidarnosti ništa drugo nego dosljednost i iskrenost.

Više od godinu dana nakon slučaja s potrošnjom, Novalić je pokazao određen napredak, ali i “kontinuitet” u strukturi svoje političke osjećajnosti.

Posljednji primjer je slučaj sa protestima radnica “Borca” ispred zgrade Federacije. U emisiji televizije N1 “Presing“, voditelj Amir Zukić je kazao da su radnice “Borca” uspjele da se izbore za radni staž i pitao Novalića – da li je to onda poziv za svih 60.000 ljudi kojima nije uvezan radni staž, da li treba da dođu i noće ispred Vlade da bi dobili svoja prava?

“Ako ste mogli gledati slike, svaki dan su bile druge radnice. I mi znamo i stan gdje su spavale i ko ih je platio”, kazao je u svom odgovoru premijer. I ponovo napravio istu grešku kao i s “potrošnjom građana”. Potpuno je deplasirano govoriti o tome da radnice nisu spavale sve vrijeme pred zgradom Vlade Federacije, jer je riječ o ženama koje se nalaze u godinama pred penzijom, pa čak i da nisu spavale, većina ljudi im neće zamjeriti to. I više nego dovoljno je bilo što su te radnice morale napustiti kuće, i porodice, i doći iz Banovića da bi sjedile pred Vladom FBiH. Javnost i ljudi su se solidarisali s njima i njihovim osjećajima, što je dovoljno da imaju razumijevanja za njih ako su i otišle na sat-dva negdje da se ugriju. Novaliću je, u trenutku kad ga Zukić pita za komentar, strana ta emotivna logika i on je, čini se, uvjeren da će, ako iznese obavještajne podatke “iznijeti istinu” i dovesti u pitanje moralni kredibilitet radnica. Potpuni promašaj ponovo, i ponovo zapanjujući ako imamo u vidu da su premijer i njegovi savjetnici za medije (da ne kažem za osjećaje) mogli na miru da se pripreme za emisiju i to pitanje, koje se dalo lako anticipirati.

U samom izlaganju, u sjeni navedenog kiksa, Novalić je kazao da je Vlada prije protesta radnica “Borca” uvezala radnicima “Vitezita” i još nekim staž, s mnogo većim iznosima, dodajući da za ove proteste nije bilo potrebe i da Vlada nije zbog njih donijela odluku. Da je otpočetka išao tom linijom, da nije spominjao gdje su radnice spavale, i da je kazao da je Vlada ionako namjeravala da im uveže staž i da to radi i onima koji ne protestuju, efekti koje bi izazvao kod gledalaca bi bili mnogo bolji. A da je kojim slučajem za vrijeme protesta došao da posjeti radnice, kazao da će im Vlada uvezati radni staž, pa proveo, ako je potrebno, i cijelu noć s njima ispred zgrade Vlade, ukoliko one ne bi imale povjerenja, onda bi još proteste okrenuo u svoju korist. Ovako, Novalić je uradio dobru stvar, a u vezi s njom sebe uspio predstaviti kao lošeg, socijalno bezosjećajnog tipa.

Nešto slično je učinio Milorad Dodik tokom nedavnih protesta radnika Željeznica RS kada je došao među radnike, popričao s njima i pokazao da ih razumije; obećao je da će Uprava Željeznica, koja je sebi podigla naknade novim Pravilnikom o radu, morati to vratiti na staro stanje, što je izazvalo ovacije i aplauz među štrajkačima – željezničarima. “Je li ima neka kafana da odemo popiti piće ovdje? Ja plaćam!” Zajedno s radnicima se uputio u obližnji ugostiteljski objekat i kazao: “Reci neka odnese svim ljudima piće. Neka iznese gajbe sokova, piva i gotovo, ali daj nama prvo ovdje piće. Ja ću krušku ako ima.” Dodik je za stol sjeo sa Čedom Kneževićem, koji je tada bio u 12. danu štrajka glađu, pokazujući solidarnost s njime i emotivno poentiravši u javnosti i učinivši da štrajkači emotivno kapituliraju pred njim. Kasnije je objavljeno da Dodik nije riješio ništa za te radnike, ali štrajkači nisu mogli vratiti kazaljke unazad. Milorad Dodik je u tom smislu socijalno neosjetljivi tip koji izgleda kao da to nije, dok Novalić nije socijalno neosjetljiv u zapanjujućoj mjeri u kojoj izgleda da jeste.

Odsustvo emotivnih i komunikativnih vještina sugerisalo je građanima da Novalić možda i nije pravi izbor za premijera, jer i pored dobro iskomuniciranog imidža na početku mandata (“čovjek iz privrede”, “nije političar”), premijer Federacije nije samo tehnička funkcija već i lice s čijim stavom se poistovjećuju milioni ljudi. Ukoliko on pokaže u tako važnom trenutku slabost, odsustvo vjere da radi prave stvari i samopouzdanja, zbog čega defanzivno reagujući uvrijedi sve građane dvaput zaredom, onda građani osjećaju da ih predvodi neko na koga se ne mogu osloniti. Svejedno što se “razumije u brojke”, ako se ne razumije u ljude i njihove osjećaje, ne može biti dobar lider. Isto kao što ako se razumije samo u osjećaje, bez drugih kompetencija (što je utisak koji često ostavljaju Dino Konaković, Fuad Kasumović ili Milorad Dodik), u konačnici nije dobar lider.