INTERVJU: ANES PODIĆ
Ima nas tri miliona, a zagađujemo kao da nas je pet puta više

Znate li da je termoelektrana “Ugljevik” najveći izvor sumpor-dioksida u Evropi, da je povećan rizik od teških metala u hrani, što je posljedica poplava iz 2014., a da su jaja u okolini Zenice zatrovana dioksinom?

Razgovarala Mersiha Drinjaković

“Ako vjerujete da za obale naših rijeka ima ljepših ukrasa nego su to kese i plastične boce, ako znate da lokalni nadaleko slavljeni poduzetnik zapošljava petero trujući sto i pedesetpetero, a ne znate kako da to zaustavite, ako vas izjeda to što se u ovoj lijepoj zemlji ponašamo kao bahati gosti, a ne želite da kupite kartu u jednom pravcu – pridružite nam se.” Ovo je poruka koju članovi UG “Eko akcija” iz Sarajeva, nevladine organizacije osnovane 2009., upućuju svojim sugrađanima. Naš sugovornik je Anes Podić iz “Eko akcije”, koji analitično i argumentovano upozorava kakve nam sve opasnosti prijete zbog zagađenja okoliša, ko je odgovoran, a ko se ne želi prihvatiti nikakvog posla kad su u pitanju zagađenja tla, vode i zraka u BiH.

Udruženje “Eko akcija” postoji već skoro osam godina: šta su vaši najveći uspjesi?

– Kada smo osnivali udruženje, prioritet je trebala biti bitka za uspostavu novih zaštićenih područja u BiH i zaštita postojećih. Nažalost, količina okolišnih problema koje imamo je tolika da je teško biti zadovoljan. Dobivaju se povremeno bitke, no svi otvoreni ratovi i dalje traju.

A šta su ciljevi?

– Namjera nam je bila da se bavimo prvenstveno zaštićenim područjima u BiH. Po veličini teritorije pod zaštitom u odnosu na ukupnu površinu zemlje, BiH se nalazi na posljednjem mjestu u Evropi i jedna smo od najlošije plasiranih zemalja u svijetu. Međutim, problemi koje imamo sa zagađenjem zraka, u posljednje vrijeme sve više i sa kvalitetom vode koju pijemo, doveli su do toga da se bitke moraju biti na mnogim područjima.

Postoji li politika zaštite okoliša u BiH i kako se ona manifestuje?

– Kako smo skoro pa od završetka rata zemlja-aspirant da postanemo jednog dana članica Evropske unije, rečeno nam je u tom procesu da se moramo brinuti o našem okolišu kao i da moramo imati okolišne zakone usklađene sa zakonodavstvom EU. Nažalost, u praksi se sve svodi na to da okolišne zakone prepišemo i da poslije oni ostanu samo slovo na papiru.

Šta je najzagađenije u BiH: voda, zemlja ili zrak?

– Svega nas je tri miliona, industrije nemamo puno, no zagađujemo kao da nas je barem pet puta više. Zrak u našim gradovima je među najzagađenijim u Evropi, sve više je problema s pitkom vodom, vijesti o nalazima teških metala u tlu sve su češće. U najvećem broju slučajeva, uzrok je jedan – opšta institucionalna neuređenost i nemar zaposlenih u njima.

Pijete li vi vodu iz slavine? Vjerujete li da je pitka?

– Imam rijetku sreću da stanujem u dijelu Sarajeva koji nije pogođen svakodnevnim redukcijama, tako da još uvijek vjerujem da je voda iz slavine čista. Nažalost, tako se malo brinemo o zaštiti naših izvorišta da, ako se nastavi ovako nemaran i uništavajući odnos, samo je pitanje vremena kada ćemo svi biti primorani da ili kupujemo vodu ili skupe kućne filtere.

Ko je najveći zagađivač u BiH?

– Vjerovatno je malo poznato da je termoelektrana “Ugljevik” u ovom trenutku najveći izvor sumpor-dioksida u Evropi. Ta termoelektrana ima i visoki dimnjak koji je sa 310 metara visine najviša građevina u BiH, tako najveći dio zagađenja koje emituje ova termoelektrana završi izvan granica BiH.

Postoje li ozbiljne studije o smrtnosti u BiH zbog zagađenog zraka?

– Domaćih, kvalitetnih studija u ovoj oblasti nemamo, što je direktna posljedica višedecenijskog zanemarivanja značaja i uloge nauke u našem društvu. Ipak, toliki je broj studija na ovu temu urađen u svijetu da nikakvih dilema nema o visokoj štetnosti ovakvog zraka po zdravlje građana BiH i hitnosti da se problem što prije počne rješavati.

Poplave 2014. donijele su, osim nesagledivih šteta, i jednu dugoročnu posljedicu – zagađenje zemljišta.

– Zavod za agropedologiju FBiH još od 2011. radi monitoring teških metala u tlu i u procjednim vodama. Nalazi su dramatični, teški metali u koncentracijama iznad dozvoljenih pronađeni su na mnogim lokacijama širom FBiH. Nakon poplava 2014. nalazi su pogoršani, pogotovo oni rađeni u dolinama rijeka Bosne i Spreče. Sve to za posljedicu ima povećan rizik od prisustva teških metala i u hrani koju konzumiramo. Decenije rada industrijskih postrojenja ostavile su otrovni trag. Jaja u okolini Zenice toliko su zatrovana dioksinom da prosječan desetogodišnjak ne bi smio pojesti više od pola jajeta na dan, dok je nivo pesticida pronađen u uzorcima jaja iz Divkovića kod Tuzle tri puta veći od EU limita. Uz dramatične količine žive, to su neki od šokantnih rezultata studije koju je radila češka nevladina organizcija Arnika, u kojoj su analizirani uzorci jaja u okolini industrijskih postrojenja u zemljama Zapadnog Balkana.

Kako istinski znati da li jedemo zdravu, nikakvim štetnim dodacima tretiranu hranu?

– Nažalost, kontrole i nalazi državne Agencije za kontrolu hrane su rijetki i oskudni. Odakle dolazi i da li je zdravstveno ispravna hrana, a pogotovo voće i povrće na pijacama i u prodavnicama, ne znamo. Da li je hrana koju konzumiramo zaista zdrava, znat ćemo kada iza toga budu stajale rigorozne državne kontrole, koje u ovom trenutku jedva da postoje.

Koliko se staramo o zaštićenim područjima?

– Sa oko dva odsto teritorije koji je pod nekim oblikom formalne zaštite, Bosna i Hercegovina najgora je u Evropi i među posljednjim zemljama svijeta. Neka od područja koja su formalno pod zaštitom, u stvarnosti nisu zaštićena, u Parku prirode “Blidinje” i dalje se nesmetano dešavaju krivolov, ilegalna sječa, divlja gradnja. U NP “Sutjeska” godinama traje bitka da se spriječi izgradnja malih hidroelektrana, u NP “Una” na mala vrata su u plan prostornih obilježja ubačeni objekti koji ne bi smjeli postojati u strogo zaštićenim dijelovima nacionalnog parka.

Ko je odgovoran za sve pobrojano dosad?

– Korijen problema je u tome što je našim vlastima na svim nivoima briga o okolišu smetnja, a ne potreba; o okolišu se pokušavaju brinuti samo kada su primorani. S druge strane, u našem “modelu” razvoja koji se najčešće ugleda u primitivnoj eksploataciji resursa, briga o okolišu je potencijalna krupna prepreka, koja se onda efikasno uklanja, često čak i grubim zanemarivanjem zakona. Krupan problem je i korupcija: bilo ko sa novcem mnogo lakše prodire do institucija koje kroje i provode zakone nego interesi građana. Još nismo susreli instituciju koju bismo punim srcem mogli nazvati “prijateljem okoliša”, čak i među onima kojima je zaštita okoliša u opisu posla.

Koliko recikliramo i pravilno odlažemo otpad? Je li nam potrebna edukacija?

– Kad je u pitanju otpad koji ima svoju cijenu na tržištu, poput starog željeza, efikasnost je na zavidnom nivou, međutim, u otkupnim stanicama završavaju i mnogi predmeti koji nisu otpad, poput poklopaca šahtova. Postoji mogućnost da na sličan način sa naših ulica, iz parkova i šuma, sa livada i iz rijeka nestanu i plastične boce – uvođenjem depozitnog sistema, poput onoga koji se uspješno radi u Hrvatskoj, gdje za osam plastičnih boca koje predate centru za otkup dobijete 4 kune, odnosno oko 1 KM. U Hrvatskoj ćete vrlo teško naći odbačenu plastičnu bocu; čak i ono što neko nemarno baci, neko drugi će vrlo brzo pokupiti. Nažalost, kod nas je vrlo brzo nakon što je Hrvatska uvela depozitni sistem, napravljen industrijski lobi predvođen Coca-Colom koji i dalje uspješno kroji sistem po svojim željama, u čemu, nažalost, učestvuju i neke nevladine organizacije, promovišući već deceniju sistem razdvajanja otpada koji na ovakav način nikada neće proraditi. No, uspješnim lobistima to i nije namjera. Sve je dobro, dok profit ostaje netaknut.

Ima li u Sarajevu, kao glavnom bh. gradu, primjera koji daju nadu kad je recikliranje otpada u pitanju?

– U Sarajevu, gdje se način odlaganja otpada uopšte nije promijenio zadnje tri decenije, u posljednje vrijeme su se počeli pojavljivati skupi podzemni kontejneri koji, nažalost, nisu ništa drugo do pranje novca i savjesti. Slična situacija je i sa ostalim kategorijama otpada. Primjera radi, u Kantonu Sarajevu godišnje se proizvede oko 3.000 tona otpadnih ulja i zauljenog otpada. Od toga, svega se devet tona prikupi za reciklažu. Ostatak završi ili na deponijama ili u našem zraku, nakon što ga nemarni sugrađani i kompanije iskoriste za grijanje. Edukacija bi mogla biti od pomoći, no ona bi morala biti sistematična i dugotrajna, s jasnim, mjerljivim ciljevima. Načinom na koji se to sada radi, putem nepovezanih manjih i većih projekata koje finansiraju razni nivoi vlasti, stanje se nikada neće promijeniti.

Koliko su danas naše šume opustošene nebrigom, požarima, nelegalnom i neplanskom sječom?

– Šume su naše veliko bogatstvo i razvojni potencijal, međutim, neprestano su izložene predatorima raznih vrsta. Šumu danas kradu veći i manji kradljivci, a najopasniji su oni koji su dobro uvezani s institucijama koje bi šumu morali da štite. Velika opasnost prijeti i od šumskih požara, koji se često i namjerno izazivaju, kako bi poslije poslužili da se, pod izgovorom sanitarne sječe, posiječe ono što bi inače moralo biti strogo zaštićeno, poput šuma endemske munike u okolini Konjica, Jablanice i Mostara. U šumskim požarima 2012. izgubljeno je preko 1.000 hektara endemske munike. Dvomjesečna suša poput one iz 2012.  može se ponoviti svakog ljeta. Međutim, naše institucije su i dalje potpuno nespremne. I pored odluka parlamenta i Vlade FBiH iz 2011. i 2013. da se hitno krene u nabavku protivpožarnih aviona, u BiH i dalje nemamo niti jednog! Požare uspješno gasi jedino kiša.

Kako aplicirati tehnologiju obnovljivih izvora energije i kako bismo na taj način smanjili zagađenje?

– Naša velika razvojna šansa su i solarna i energija vjetra, koji bi, uz obavezno poštivanje okolišnih parametara mogli postepeno zamijeniti ugalj. Nažalost, njih u našim strategijama jedva da ima. U strateške dokumente se i dalje trpaju ponajviše termoelektrane, koje ostatak svijeta sada želi da što prije ugasi. Veliki je pritisak i na naše rijeke, da se na njima grade veće i manje hidroelektrane, čak i unutar rijetkih strogo zaštićenih područja, nacionalnih parkova “Una” i “Sutjeska”. Tu su obraz teško uprljali i neki međunarodni akteri, poput Austrije, čije kompanije, koje su dijelom i u državnom vlasništvu, grade hidroelektrane koje su ogromnu štetu napravile na Ugru i Sani. Za sudbinu naših rijeka i zaštićenih područja  zabrinut je čak i Evropski parlament, koji je povodom toga donio rezoluciju. Nažalost, to još uvijek nije pretočeno u konkretne politike domaćih i stranih aktera. Nismo protiv gradnje. U kontekstu sve izraženijeg zagrijavanja planete, potrebna nam je obnovljiva energija, no treba da gradimo tek nakon što zaštitimo sve ono što se mora zaštititi.

Ima li igdje svijetlih primjera?

– Izvanredan primjer je Tešanj, gdje već sedam godina cijela zajednica, predvođena učenicima iz osnovnih škola, uspješno prikuplja plastični i drugi otpad i čak na tome pristojno zarađuju za potrebe učenika i škola. Nažalost, to je rijetko uspješni model prikupljanja otpada (evo i linkova za tu priču: Mladi u Tešnju za šest godina prikupili  oko tri miliona PET bocaČudo iz Tešnja, Plastičnim otpadom finansiraju školu). Drugi primjer je herojska borba mještana fojničkih sela Gojevićke Luke, Dusine, Gojevića i Bakovića koji su uspjeli da spriječe izgradnju mini hidroelektrana u Gotuši. Mještani su cijelu godinu dežurali pored rijeke, po zimi, snijegu i kiši, paralelno vodeći i uspješnu pravnu bitku protiv graditelja i njihovih saveznika u institucijama vlasti, koja još uvijek traje (Fojnica: Protest zbog izgradnje hidroelektrane).

Koliko su prirodne ljepote očuvane uprkos nebrizi vlasti i građana BiH?

– Prirodne vrijednosti Bosne i Hercegovine, a pogotovo naše kraške rijeke: Una, Neretva, Pliva, Vrbas, Buna, predstavljaju jedinstvenu prirodnu ljepotu i rijetkost čak i u svjetskim razmjerama. Istovremeno, one su i naš ogroman razvojni potencijal. Studije rađene u zemljama EU o koristima koje donose područja zemalja članica, zaštićena po programu Natura 2000, pokazale se da se svaki euro uložen u zaštitu vrati i do 30 puta, uz porast zaposlenosti u ruralnim krajevima, gdje poslova često i najviše nedostaje. Međutim, taj značajni resurs, ukoliko se ne bude pravilno i planski štitio i koristio, mogao bi postati i ogroman izvor okolišnih problema. Primjer su brojna turistička naselja koja u zadnje vrijeme niču u raznim dijelovima BiH, često protivno odredbama prostornih planova i potpuno bespravno, bez urađenih zakonom predviđenih procjena utjecaja na okoliš i okolišnih dozvola.

Da imate vlast, šta biste odmah poduzeli na polju zaštite okoline?  

– Problema je toliko da uopće nije lako uspostaviti prioritete. Borba za čisti zrak je nulti prioritet. Problemi koje uzrokuje zagađeni zrak za direktnu posljedicu imaju narušeno zdravlje i kraće živote stanovnika mnogih naših gradova. Skoro u istoj ravni je, po hitnosti i mogućim trajnim posljedicama, i stroga zaštita vodozaštitnih zona izvorišta vode za piće. Treće je uspostava efektivne zaštite u postojećim zaštićenim područjima kao i onima koja su određena za zaštitu po odredbama važećih prostornih planova. Četvrto bi bilo uspostava učinkovitog sistema nadgledanja kvaliteta našeg zraka, vode za piće, hrane i tla, kao i stroga kontrola upotrebe pesticida.