RATNI ZLOČINCI U MEDIJIMA: Kako je Haag postao Farma

Foto: tportal.hr

Kakva je medijska slika osoba optuženih za ratne zločine? Kako regionalni mediji tretiraju te osobe i zašto one vremenom izrastaju u reality ikone?

Bivša predsjednica RS-a, Biljana Plavšić, nakon što je odslužila veći dio kazne i puštena na slobodu 2009., medijima je dala veliki broj izjava i intervjua. Jedno od posljednjih i naročito upečatljivih pojavljivanja bilo je za srbijanski Newsweek, koji ju je stavio i na naslovnicu, zajedno sa podvučenim naslovom: Sve o čemu sam ćutala[i]. Najava za intervju je sljedeća: “U fokusu novog Newsweeka Boban Karović donosi veliki intervju s Biljanom Plavšić. U životnoj ispovesti, prva posleratna predsednica Republike Srpske i haška osuđenica otkriva nepoznate detalje o sukobima u BiH devedesetih i ključnim akterima tog vremena – Karadžiću, Mladiću, Miloševiću i Arkanu, ali govori i o danima provedenim u Hagu, te metodama tadašnje glavne tužiteljke Tribunala.” O samom sadržaju intervjua se možemo informisati ovdje, ali nas čak i više od njega zanima ovaj intro kojem je cilj da čitatelja navede da kupi novine. Ozbiljna politička i ratna priča se uvodi u stilskom maniru napete ispovijesti žene čiji život krije mnoge tajne i misterije i koja je morala preživjeti i svjedočiti ko zna čemu. Ratni zločinci se navode u nizu kao da se radi o nekim uzbudljivim akcijskim junacima čiji nas detalji iz života moraju zanimati. Čitalac kojem su nepoznati lik i djelo dotične “junakinje” i koji nema pojma da se radi o optuženoj ratnoj zločinki, mogao bi bez ikakvih problema postati veoma zaintrigiran njenom životnom sudbinom, kao i sudbinom spomenutih aktera, i čak osjetiti simpatiju i divljenje zbog hrabrosti koja joj je bila potrebna za konačnu ispovijed. Također, u istom broju Newsweek nam donosi “ekskluzivnu ispovest Đinđićeve sekretarice” spajajući tako stilska izražajna sredstva ženskog časopisa i tabloida sa temama ratnog zločina i politike, što ga čini veoma zanimljivim za analizu.

Inače, od samog izlaska iz zatvora, od Biljane Plavšić se u medijima pravi figura heroine koja se žrtvovala za srpski narod i od nje su često uzimane izjave o spomenutim “akcijskim herojima”. Zanimljivo je da se Plavšić, naročito po izlasku iz zatvora, često ograđivala od drugih, “većih” zločinaca, pravdajući valjda tako sopstveno puštanje prije vremena i “dobro ponašanje”, ali i ostajući vjerna “svom srpskom narodu”. Tako će 2011. godine poručiti Mladiću da preuzme krivnju i oslobodi Srbe, izjavit će da joj ne pada na pamet da posjeti Karadžića, ali da mu želi da doživi slobodu, dok će drugom prilikom pak reći da je Mladić ljudska vrijednost, dok je Karadžić htio da bude kralj. Iako se najviše pojavljuje u srpskim medijima, ponekad joj mjesto ustupe i oni s hrvatskim predznakom, naročito ako izjavljuje da bi je ubili da je ostala u Sarajevu i da nije htjela da se rukuje sa Orićem jer su mu ruke krvave do lakata.

Šešelj kao reality ikona

Inače, medijski najatraktivnija persona s liste haških optuženika svakako je Vojislav Šešelj. Nakon što je 2014. godine pušten iz pritvora, imao je nebrojene medijske nastupe. Moglo bi se čak reći da Šešelj danas u Srbiji ima kultni reality status i da je neka vrsta popularne tabloidske političko kulturološke ikone kojoj je funkcija da zabavlja širi puk – iako se zbog uloge “pajaca” ne smije potcijeniti utjecaj koji ima. Lista “ekskluzivnih intervjua” koje je dao za Kurir, Alo, Blic, Espreso itd, čini se neiscrpna i također pokazuje i “prirodu” portala koji se najviše njime bave. Ono što u ovim intervjuima plijeni pažnju jeste da ih više zanima Šešeljov privatni život nego njegova ratnopolitička prošlost. Kad se pak dotaknu toga, onda ih više zanima kako je Šešelj provodio zatvorske dane i šta ima reći o svojim bivšim saradnicima nego (ne)djela za koja je bio optužen. Kad bi npr. izmijenili dio u kojem ga se pita kako je provodio zatvorske dane sa pitanjem kako mu je bilo na ljetovanju na Karibima, vidjelo bi se da bi sadržajno i formalno takvo pitanje moglo odgovarati i rečenici i tonu cijelog teksta. Najava za jedan takav intervju je sljedeća: “U intervjuu za Espreso, osim političkih tema, ovaj radikal govori i o privatnom životu, seksu, Hagu, Farmi, hrani i naravno neizbežnoj temi – Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić.” Ne treba biti naročito oštrouman da se uvidi da se stavljanjem riječi “Hag’, “Farma” i “seks” u istu ravan banalizira i ridikulizira i sam sud i indirektno sve ono zbog čega je Šešelj bio pritvoren 11 godina, a to se poništava i čini nebitnim.

Đura će ti oprostiti što te je tukao

Dario Kordić je još jedan osuđeni ratni zločinac koji je nakon odslužene kazne pušten iz zatvora. Medijski diskurs koji prati njegovo puštanje iz Haaga obilježava svojevrsni spoj domoljublja i sakralnog – crkvenog jezika pokajanja. Za razliku od prethodno navedenih, Kordiću je veoma bitno da ga se proglasi nevinim za zločine za koje se teretio, i to ne samo pred sudom nego i pred Bogom. Tako Kordić za Hrvatski tjednik kaže: “Bog je taj koji će još jednom suditi i meni i onima koji me optužiše i onima koji mi presudiše i svima nam je pred Božje lice i njegovu istinu i pravdu doći.” Za razliku od srbijanskih tabloida, hrvatski mediji i Kordić se bave razlozima zbog kojih je bio u zatvoru, ali uporno naglašavaju njegovu nevinost. Tako Dnevno.hr intervju koji je uradio s njim naslovljava sa: Niti sam general, niti sam zapovijedao, niti sam ubijao, a sam Kordić kaže “molio sam Gospu da mi svjetski moćnici ne udjele mrvice sa svoga stola iako su odbacili trećinu inkriminacija. Ja sam znao da ni ostale dvije trećine nisu zasnovane na činjenicama ni argumentima (…).”

Dakle, za navodno krivu optužbu, Kordić krivi i svjetske moćnike, a osim što želi da se u medijima predstavi kao nešto slično svecu, stalo mu je da mediji odašilju sliku o njemu kao “istinskom hrvatskom čovjeku i vojniku” – te moralnoj vertikali “koja nikada nije pristala ni na kakve nemoralne ponude”. U pervertiranom moralno kršćanskom pogledu na cijelu stvar, ide se dotle da se čak pojavljuju napisi u kojima Kordić kaže da je spreman “oprostiti muslimanima iz Ahmića ako mu se ispričaju”[ii].

Naser kao najveći heroj

Naser Orić je pušten iz haškog pritvora 2008., nakon što je oslobođen optužbi za koje ga se teretilo. Ono što je naročito simptomatično kada govorimo o medijskoj reprezentaciji Orića od strane bosanskih medija s bošnjačkim predznakom jeste da se često naglašava njegovo herojstvo u odbrani Srebrenice. Orića se proglašava za “najvećeg heroja Armije RBiH”, baš kao da je to na neki način empirijski utvrdljivo. Potom se naglašava da je optužnicu protiv Orića podnijela Srbija i rijetki su objektivniji tekstovi koji se bave kritičkim preispitivanjem Orićeve odgovornosti ili koji makar ne sadrže implicitnu odbranu Orića (nazivajući ga najvećim herojem, legendarnim ratnim komandantom i sl.). Česti su i naslovi koji podcrtavaju Orićev patriotizam i nesebičnost pri odbrani BiH, pa se navodi kako on kaže: Proganjat će me dok sam živ, ostalo je samo da dam život za Srebrenicu. Od Orića, “bosanskog heroja”, također se uzimaju životni intervjui u kojima on govori o djetinjstvu, školovanju, služenju vojnog roka i daljem životu, a zanimljivo je da njegove izjave koriste i opskurni portali u naslovu koji je školski primjer senzacionalizma: Naser Orić otkrio tajnu koja će vas sve šokirati: O ovome je narod tajno pričao, ali niko do sad ovo nije javno rekao… Istovremeno, mediji s prefiksom “srpski” imaju, ako ne još više, a onda podjednako veliki broj zapisa (Blic, Telegraf…) koji sadrže ime Nasera Orića, samo se umjesto epiteta “heroj” navodi epitet “zločinac”.

Drugi svjetski rat

Kada govorimo o načinu na koji mediji predstavljaju ratne zločince, ilustracije radi valja napraviti paralelu sa Drugim svjetskim ratom i načinima na kojim se nacistima davala riječ. Jedan od najpoznatijih intervjua je onaj koji je Albert Speer dao Henryju T. Kingu 1981. godine. U njemu Speer, koji je inače bio po zanimanju arhitekt i imao visoke političke funkcije za vrijeme Trećeg Reicha, govori o Nirnberškom suđenju, Hitleru i arhitekturi. Inače, Albert Speer je bio jedan od onih nacista koji su se pokajali i koji su tvrdili da nisu znali za Holokaust, a ono što upada u oči jeste da je intervju urađen punih 36 godina nakon kraja rata. Također, na stranici Jevrejske virtualne biblioteke možemo, npr., pročitati intervju koji je preživjeli Holokausta radio sa nadstojnikom jednog logora, ali već njegov naslov “Intervju s đavolom”, ne ostavlja mnogo mjesta sumnji. Dakle, zločincima se davalo mjesto u medijima, ali tek nakon što je već utvrđena kolektivna istina, usvojena kolektivna krivica i nakon što je postignut konsenzus o tome koja je strana bila dobra, a koja loša. Primjer sa Drugim svjetskim ratom nam zapravo služi da uvidimo koliko se naša sadašnja situacija razlikuje i ne može uporediti s tim vremenom.

Vrijeme reality celebrityja i revizije

Medijske istine nisu isto što i objektivne, sudske ili moralne istine. U vremenu u kojem profesionalni standardi ne postoje i u kojem se može napisati skoro bilo šta i za to ne snositi odgovornost, uopće ne čudi činjenica da ratni zločinac može dobiti status celebrityja i postati medijska zvijezda. Mediji su vjerni pomagači politika kojima je cilj da predstave svoje verzije historije i istine, a vrijeme površnosti i spektakla koje živimo samo im ide naruku. U tom vremenu, pojmovi kao što su “zločin”, “seks”, i “Farma” idu jedan s drugim, imaju jednaku težinu i ozbiljnost, i svakom od njih poklanjamo manje od sekunde vremena. Pitanje koje ostaje da visi i koje se provlači između redova glasi: Šta je sa žrtvama? Kako se danas one osjećaju kad gledaju po  televizijama i novinama koliko pažnje dobijaju i kako se zabavljaju oni koje direktno ili indirektno krive za svoje najveće gubitke i traume?

[i] Navedena naslovnica predstavlja i cover photo zvaničnog Newsweekovog accounta na Facebooku, pristupljeno 18. 4. 2017.

[ii] U toku medijske pompe koja je nastupila po Kordićevom puštanju na slobodu tokom 2014. godine, napisala sam tekst pod naslovom ”Nepodnošljiva lakoća neodgovornosti” u kojem sam se bavila ovim fenomenom. Tekst ni u kom slučaju nije zastario i prethodne tri godine ga čine još aktuelnijim.