MARGINALIZIRANE GRUPE: KAKO SE BORITI PROTIV MEDIJSKIH STEREOTIPA?

Foto: therainbowhub.com

Nedovoljno, stereotipno i ponekad senzacionalističko prikazivanje marginalizovanih grupa u medijima, te korištenje pogrešne terminologije najčešći su prigovor onih kojih se ovakvo izvještavanje najviše tiče

Bosna i Hercegovina je društvo diskriminiranih osoba po najrazličitijim osnovama, ali i u takvom društvu postoje osobe koje su diskriminaciji izložene, na određeni način, i više od ostalih. Marginalizirane grupe, čak i ako ih je u to stanje socijalne isključenosti, što je termin uvriježen u Evropskoj uniji, pozicioniralo društvo, ne moraju biti nevidljive za medije. I kad ih se stavi u fokus novinarske priče, postoje određena pravila koja bi se trebala poštovati u izvještavanju o osobama u koje svrstavamo najrazličitije kategorije: osobe s invaliditetom, rasne i etničke manjine, djecu s poteškoćama u razvoju (kao jednu od najranjivijih kategorija, LGBTIQ populaciju… U publikaciji “Priručnik za izvještavanje o marginalizovanim grupama”, objavljenom u izdanju Helsinškog parlamenta građana Banjaluke 2010., čije su autorice Dragana Dardić i Milkica Milojević, postoje odlične smjernice za novinare koji se bave pričama o osobama s margine društva. Tamo se navodi kako postoji opasan vid marginalizacije sa stanovišta društvene osjetljivosti i solidarnosti – to je stereotipno i senzacionalističko prikazivanje marginalizovanih grupa u medijima. “Naime, ako ih ne ignorišu, mediji pripadnike tih grupa prikazuju kao jadnike, gubitnike, nebitne likove, isključene iz društva, zatvorene u unaprijed zadate uloge.” Oni koji su najpozvaniji da kažu nešto na temu novinarskog izvještavanja o marginaliziranim grupama su upravo oni, socijalno isključeni.

Bez ujednačene prakse

Ana Kotur je diplomirana pravnica i aktivistica za prava osoba s invaliditetom, koja i sama pripada toj populaciji. Kao osnovni problem pri izvještavanju o djeci s poteškoćama, odnosno s invaliditetom, Ana navodi terminologiju. “Ne postoji ujednačena praksa u medijima i mislim da je sve prepušteno ličnoj inicijativi novinara, iako postoji određeni segment u kodeksima koji se tiču profesije. Drugi problem je što apsolutno ne prilagođavamo formate djeci s invaliditetom tako da mogu učestvovati u komunikaciji. To bi značilo titlovanje, ako dijete nejasno govori za televiziju, ili višestruko snimanje za radio, ali i vrijeme za pripremu materijala. Zbog, uslovno rečeno tehničkih stvari, negiramo djeci pravo iznošenja mišljenja i stava, najčešće pod obrazloženjem da će neki drugi sagovornik objasniti šta dijete misli i želi. S treće strane, imamo problem uplitanja roditeljskog i najboljeg dječijeg interesa. Dakle, ako ne pitamo dijete, nećemo ni saznati šta ono želi, a s druge strane, roditelj u masi situacija može iznijeti rješenje koje je njemu lakše, a koje je u koliziji s konvencijama o pravima djece s invaliditetom”, kaže Ana Kotur te dodaje ključnu stvar kad je u pitanju stvaranje medijske slike o djeci s poteškoćama. To je hranjenje dva postojeća stereotipa – dijete s invaliditetom treba samo i isključivo našu zaštitu i zavisi od nas na jedan karitativan način. Ili je, navodi Ana, dijete superdijete, role model kojim ćemo strašiti svu ostalu djecu, koje je darovano nekim nadljudskim mogućnostima. Još jedna stvar često odlikuje novinarske priče o djeci s poteškoćama: izvještavanje potiče uglavnom iz “specijalnih” okruženja. “Bilo da su to specijalni centri, dnevni centri, specijalne škole ili specijalne situacije, ne postoji mainstreaming ni u jednom segmentu izvještavanja, čak ni kada se sadržaji u medijima plasiraju; uvijek je to u okviru obilježavanja određenih datuma, u specijalizovanim emisijama, programima i nikako u sklopu opšteg rada u medijima”, zaključuje naša sagovornica.

Direktorica Servis centra “Dajte nam šansu” za podršku porodicama djece i osoba s poteškoćama u razvoju u Sarajevu, Ines Kavalec, ima dugogodišnje iskustvo u radu s medijima, te najprije ističe kako su roditelji djece s poteškoćama u razvoju nedovoljno zastupljeni u medijima. “Kad se radi o nekom događaju za koji procijene da je interesantan, doći će i napraviti priču, a onda nas dugo nigdje nema. Trebalo bi da se mediji bar jednom mjesečno, s nekom konkretnom temom, bave ovom populacijom, da ljudi shvate da postojimo.”

Pomoć ili podrška?

I Ines, poput Ane, ima primjedbi na terminologiju koja se koristi u izvještavanju. “Ježim se na riječ ‘pomoć’, jer to je stanje socijalne potrebe. Po mom mišljenju, prava riječ je ‘podrška’. Greška je da mi pripadamo socijalno ugroženoj kategoriji, mislim na nas porodice; mi samo tražimo naša prava koja su donekle zagarantovana zakonom, a koji se, opet, ne provodi. Ono što bi bilo dobro da se problematizira u medijima jeste: koja su to naša prava, koja se prava krše kad je u pitanju ova populacija. I da svaka priča ne bude jadikovanje, već da budu ponuđena rješenja. Baš zato je važno da se pojavljujemo u medijima, zbog ljudi koji donose odluke, da znaju da postojimo, da ponudimo rješenja, a svako rješenje ne iziskuje mnogo sredstava”, kaže Ines Kavalec, direktorica Udruženja “Dajmo im šansu”.

I u Udruženju “Život s Down sindromom” jednim od najvećih “propusta” u medijima smatraju pitanje terminologije. “To je, naprimjer, upotrebljavanje izraza bolesni od Downovog sindroma. Downov sindrom nije bolest, već genetičko stanje koje može uzrokovati određene zdravstvene tegobe, ali se većinom ogleda u kognitivnom i motoričkom razvoju. Također, netačna je informacija da osobe s Downovim sindromom ne znaju upariti čarape, a koja se svake godine ponavlja za Svjetski dan Downovog sindroma. Šarene čarape su znak prihvatanja različitosti”, kažu u ovom udruženju te navode još jedan primjer: “Insistiranje na stereotipima tipa ‘oni su topli, srdačni, puni ljubavi, vječna djeca’. Osobe i djeca s Downovim sindromom imaju emocije kao i svi drugi: mogu biti ljuti, neraspoloženi, isfrustrirani, zločesti. I nisu vječna djeca – odrasle osobe imaju iste potrebe kao i ‘tipična’ populacija”.

Također, pri obilježavanju određenih datuma, poput Međunarodnog dana osoba s Downovim sindromom, mediji znaju insistirati da posjete udruženje kako bi snimili djecu. “Mi smo udruženje koje promiče da djeca i osobe s Downovim sindromom budu uključeni u aktivnosti u kojima su i njihovi vršnjaci: redovni vrtići i škole, vannastavne aktivnosti, sportski klubovi i slično. Nakon što objasnimo da u našim prostorijama nema djece, eventualno koja odrasla osoba s DS-om koja ima neki radni angažman, primijetimo da interes za pravljenjem priče/priloga opada, ili se novinar/ka zahvali i iskreno kaže da to nije to što mu je/joj potrebno za priču. Tu su također i generička pitanja roditeljima: ‘Kako je to imati dijete s Downovim sindromom?’, ‘Kako ste prihvatili tu informaciju?’ i slično.”

Pozitivno je, ističu u ovom udruženju, da iz godine u godinu proporcionalno opadaju sve navedene situacije. “Također, imamo sve više upita novinara da neka od osoba s Downovim sindromom da izjavu, intervju, kao i da pitaju za savjete kako da se pripreme i formulišu pitanja.”

Problematična terminologija

Sarajevski otvoreni centar (SOC) je nezavisna, feministička organizacija civilnog društva koja teži osnažiti lezbijke, gejeve, biseksualne, trans* i interspolne (LGBTI) osobe i žene kroz jačanje zajednice i građenje aktivističkog pokreta. U tome im, naravno, treba pomoć medija, te smo ih upitali kako mediji izvještavaju o LGBTI osobama. “Ta se medijska slika danas pomiče u pozitivnom pravcu. Iz godine u godinu imamo sve veći broj tekstova, te sve veći broj pozitivnog izvještavanja, sa sve manjim brojem negativnih priloga, problematične terminologije i sl. Da, još uvijek se zadržava trend najvećeg pisanja o LGBTI temama onda kada se dešavaju prajdovi u regiji, a pogotovo kada se desi nasilje nad LGBTI osobama”, kaže nam Lejla Huremović iz SOC-a.

Naravno, kaže Lejla, da treba izvještavati o nasilju, ali ne samo onda kada se ono dešava. Mediji bi trebali imati društvenu odgovornost i da upozoravaju na povećanje nasilja, da se medijski angažuju u borbi protiv nasilja, kroz niz medijskih objava koje bi govorile o tome. Nije, veli naša sugovornica, dovoljno osuditi nasilje samo onda kada se desi. “Također, ono što smo primijetile analizirajući medijski sadržaj jeste da se često ogleda negativni stav uredništva u načinu opremanja teksta: naslov, nadnaslov, audio/video, čak i onda kada se prenose neutralne vijesti. Ovaj slučaj se, pored tabloidnih medija, već iz godine u godinu primijeti kod dvije dnevne novine iz Republike Srpske: Press Republike Srpske i Nezavisne novine. Bitno je skrenuti pažnju da je i dalje izražen trend komentarisanja tekstova na Facebook stranicama medija, jer ljudi često komentiraju sliku, naslov i kratki uvod ispod naslova a da ni ne otvore link na cijeli članak. Utoliko je važnije skretati pažnju na važnost korektne opreme teksta, na izbjegavanje senzacionalističkih naslova i seksualiziranih fotografija.”

Sve ovo navodi na zaključak da se treba voditi posebnim senzibilitetom i pripremama pri izvještavanju o marginaliziranim grupama. Nemar, površnost, patetika, otkrivanje nečijeg identiteta bez dozvole ili tabloidizacija nisu dozvoljeni. Pažljivo biranje riječi i savjetovanje s onima koji o tome znaju više od vas je više nego preporučljivo. Obespravljeni ljudi, a kojih najviše ima upravo među pobrojanim kategorijama, najčešće se obraćaju upravo medijima, želeći da neko čuje njihovu priču. Ispričajte je na pravi način, jer tako pružate podršku u najboljem mogućem smislu.