EVROPSKA UNIJA I TURSKA: NA ZAPADU SVEGA NOVOG

ibalkan.net

Incidenti koji ne prestaju, potvrđuju ocjene da su odnosi Turske i Evropske unije na veoma niskom nivou. Kako će se sve odraziti na referendum u Turskoj, zakazan za 16. april?

Kako kaže Cengiz Candar, kolumnista turskog Al Monitora, da je Erich Maria Remarque danas živ i da prati situaciju na relaciji Evropska unija – Turska, svoj poznati roman “Na Zapadu ništa novo” sigurno bi nazvao “Na Zapadu svačeg novog”. Zategnuti odnosi između Erdogana i kako turske, tako i kurdske dijaspore u Njemačkoj bili su inicijalna kapisla za seriju diplomatskih incidenata, koji su se na kraju prelili i u Holandiju.

Tako je došlo do situacije u kojoj, ukoliko Turska još uvijek ima ikakve aspiracije ka ulasku u EU, posljednja dešavanja sigurno prijete da ugroze bilo kakvu mogućnost istog. Ostavimo na trenutak po strani činjenicu da se i sama EU suočava s velikom krizom, gdje se nakon Velike Britanije i Brexita slične političke opcije za izlazak iz EU pojavljuju diljem kontinenta – treba se sjetiti da je Turska i na vrhuncu sekularizma i ekonomskog razvoja mučila muku da ubijedi EU da je vrijedna ulaska u Uniju. Danas, kada Turskom vlada despot desničarskih političkih ubjeđenja, šanse su jednake nuli. To u isto vrijeme govori puno i o Turskoj i o Evropi, koja se također suočava sa sve jačom ksenofobnom i islamofobnom desnicom, što je posljedica pogrešne politike koju je EU demonstrirala u odgovoru na izbjegličku krizu proteklih godina.

Kraj parlamentarne republike?

Najnoviji incident vezan je za Erdoganov referendum za promjenu ustava zakazan za 16. april, kojim bi ojačao predsjedničke ovlasti do mjere u kojoj Turskoj kao parlamentarnoj republici više ne bi bilo ni traga. S obzirom na izuzetnu važnost podrške dijaspore, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu dobio je zadatak da u državama sa znatnim brojem Turaka održi seriju mitinga. Planirani miting u Holandiji pošao je po zlu: nakon što je zabranjen, Cavusoglu je svejedno pokušao doći u Holandiju 11. marta, ali je njegov avion vraćen u Tursku. Erdogan je pobjesnio i u medijskom istupu holandske vlasti okarakterisao kao “ostatke nacista i fašista”, baš kao što je nekoliko dana ranije Njemačku optužio da “nastavlja sa nacističkom praksom”. Holandski premijer Mark Rutte odgovorio je okarakterisavši Erdoganove riječi kao “naravno, sulude” i “pretjerane”. Istog dana, ministrica porodičnih i društvenih pitanja Fatma Betul Sayan Kaya, koja se u tom trenutku nalazila u Njemačkoj, pokušala je doći do turskog konzulata da bi se našla sa Turcima koji su željeli čuti Cavusogluov govor. Holandske vlasti su kao odgovor postavile barikadu kraj turskog konzulata, zabranivši prilaz svima, uključujući Kayu. Nakon nekoliko sati vraćena je u Njemačku. U međuvremenu, pojavila se i grupa demonstranata koja se sukobila s policijom, koja je na njihovo kamenje odgovorila psima i vodenim topovima. Rezultat: sedam povrijeđenih i 11 uhapšenih Turaka.

Erdogan nije šutio: već naredno jutro ponovo je napao Holandiju, rekavši da je “nacizam u porastu na Zapadu”. Reakcije na Erdoganove tvrdnje nisu izostale, kako od domaćih tako i od stranih organizacija i zvaničnika: portal Turkey Untold, koji se bavi istraživanjem turskih ratnih zločina i kršenja ljudskih prava, istakao je putem Twittera da u zatvorima u Turskoj tavori 153 novinara, 13 parlamentarnih predstavnika, 80 gradonačelnika i nepoznat broj aktivista. Samo po sebi, ovo je dovoljan pokazatelj Erdoganovog licemjerja – žaliti se na tretman drugdje, a u svom dvorištu provoditi despotske mjere, čini više štete nego koristi, ma koliko bi se ovakav gnjev mogao donekle razumjeti. Problem, naravno, ne leži u činjenici da je ovo najveći šamar turskoj vanjskoj politici još od prvih pokušaja Turske da se pridruži EU; problem je u tome da su šanse da Erdoganov referendum dobije podršku glasača sve manje, te da je njegov pokušaj da pridobije glasove dijaspore potez očajnika. Kada je u novembru 2015. osvojio predsjednički mandat sa 50 posto glasova, upravo je dijaspora bila ta koja je prevagnula. Tada je Erdogan imao podršku 60 posto dijaspore u Njemačkoj; danas, taj broj je deset posto niži. Ovo objašnjava paniku u Erdoganovim redovima i prijeku potrebu da se rizikuje međunarodni politički skandal. Za Erdogana, dalje zatezanje odnosa sa Evropom cijena je koju je spreman platiti ako će rezultat biti autokratija s njim na čelu.

Vratimo se Erdoganovim komentarima: malo je poznato da se usred skandala zatekao i Ahmed Aboutaleb, gradonačelnik Rotterdama marokanskog porijekla. Aboutaleb, izuzetno cijenjen političar, koji je u Rotterdamu tokom svog mandata uspio ujediniti grad i sve manjinske zajednice, 10. marta je jasno rekao da će kao gradonačelnik Rotterdama zabraniti Cavusogluov skup iz zabrinutosti zbog mogućeg porasta tenzija između turske zajednice u ovom gradu i ostalih. Sada se suočava s krizom koju mu je izazvao neko drugi. Tako nije ni čudo da se našao uvrijeđenim zbog Erdoganovih komentara o nacizmu, te je izjavio da se “pita da li znaju da je on gradonačelnik grada kojeg su nacisti bombardovali”, što je ponovio i predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk, rekavši da “ako iko vidi fašizam u Rotterdamu, potpuno je operisan od stvarnosti”. Ipak, Erdoganove implikacije, kao i riječi da je “Turska potpuno istorijski ispravna” ukazuju na veći problem: država koja još uvijek ne želi da riješi pitanje genocida nad Jermenima, koja ni riječi nije rekla o izgonu miliona Grka početkom prošlog vijeka, teško se može nazvati istorijski ispravnom.

Propagandne aktivnosti su se nastavile i u proteklim danima: Amberin Zaman, novinarka portala Diken, pisala je o bizarnom slučaju deportacije 40 holandskih Holstein krava, koje je Udruženje proizvođača crvenog mesa iz Turske poslalo kamionom za Holandiju. Predsjednik udruženja Bulent Tunc rekao je da je u pitanju “simboličan broj životinja”, te da “ako ih Holanđani ne prihvate, mi ćemo ih zaklati i podijeliti meso”. Dan poslije, gradsko vijeće Istanbula prekinulo je pregovore o protokolu sestrinskog grada sa Rotterdamom. Erdogan je na mitingu u Afyonu tako rekao da je “nama nemoguće biti sestrinski grad sa takvim ljudima”. Ipak, čini se da bi se kola mogla slomiti na onima koji to najmanje zaslužuju: turski ministar za pitanje EU Omer Celik rekao je u intervjuu za Reuters da bi Ankara mogla poništiti dogovor sa EU po kojem je Turska pristala zadržati milione sirijskih i drugih izbjeglica u zamjenu za milijarde eura i bezvizni režim prema državama EU. Tako bi se kolone izbjeglica mogle ponovo naći na putu prema Evropi, koja se već pokazala kao izuzetno bešćutna u svom odnosu prema njima. Ceh će na kraju platiti oni koji ga nisu ni napravili, niti imaju ikakve veze sa čitavom situacijom, ali se čini da niti jednoj strani to ne smeta.

Ostavite Srebrenicu na miru!

Manipulacije nisu pošteđeni ni Srebreničani: 14. marta, Erdogan je na mitingu u Ankari rekao da “poznajemo Holandiju i Holanđane po srebreničkom masakru. Znamo koliko je pokvaren njihov karakter po njihovom masakru 8.000 Bosanaca tamo”, pritom počastivši Holanđane epitetima poput “nacističke gorile” i “prostački beskičmenjaci”.

Na ovu izjavu se kasnije nadovezao i Kahraman Haliscelik, rekavši da je Holandija namjerno organizovala zločin u Srebrenici. Svakom je jasno da je u pitanju korištenje Srebrenice u svrhu postizanja političkih ciljeva, i to druge države i njenih zvaničnika. Tako je u izjavi za Klix bivši načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković rekao da je ova zloupotreba politički nekorektna. Duraković je također rekao da “postoje drugi načini kako se Srebrenici može odati počast”, te da su “sve članice Ujedinjenih nacija podjednako odgovorne”.

Sadik Ahmetović je u istom članku rekao da bi bilo “najbolje da Srebrenicu puste da živi sa svojim bolom” te da je jedino relevantno mjesto rasprave o Srebrenici Bruxelles. Čini se da je Erdogan u svom verbalnom ratu s Holandijom uspio izgubiti bitne vanjskopolitičke poene i u Bosni, te sada već postaje očito ono što su mnogi znali: da je Erdoganu važan samo – Erdogan. Očajno je, također, da se on prisjeća Srebrenice u trenutku kada se suočava sa izvještajem Visoke komisije UN-a za ljudska prava (OHCHR) od 10. marta, koji optužuje turske sigurnosne snage za ogromnu materijalnu štetu i druga kršenja ljudskih prava u periodu između jula 2015. i decembra 2016. tokom operacija protiv Kurda na jugoistoku Turske. U izvještaju se navode i slučajevi mučenja, silovanja i ubistva, što izvještaj OHCHR-a potkrepljuje satelitskim snimcima i dokumentovanim intervjuima sa žrtvama. Time postaje jasno sav nivo bizarnosti Erdoganovog licemjerja pozivanjem na Srebrenicu, dok sam sprovodi vojnu akciju sa takvim posljedicama.

Napeta situacija između Turske i pojedinih članica EU ne pokazuje znake skorijeg smirivanja: 18. marta, dnevni list Gunes objavio je na naslovnoj strani fotomontažu Angele Merkel u nacističkoj uniformi i sa Hitlerovim brkovima uz naslov “Gospođa Hitler”. Iako se još čeka zvanični odgovor na najnoviju provokaciju, jasno je da trenutno racionalnog ponašanja nema, te da je moguće da će se stanje pogoršati do referenduma 16. aprila. Osim ako ne dođe do čuda, ili ankete ne pokažu značajni porast podrške referendumu, Erdogana ništa neće spriječiti da svim raspoloživim sredstvima pokuša dobiti ono što žarko želi – čitavu Tursku i vlast nad njom u svojoj diktatorskoj šapi. A onda…