POVRATAK MIZOGINIJE U JAVNU SFERU: ŽENE PONOVO NA UDARU

Foto: Getty Images

Kad desnica digne glavu, po pravilu prvo udari na žene. Od njih je sve i krenulo, pa ih prve i treba lomiti

 

Video u kojem poljski zastupnik u EU parlamentu Janusz Korwin-Mikke ustaje te glasno i jasno, mrtav-hladan, govori kako žene moraju zarađivati manje od muškaraca jer su “slabije, sitnije i manje inteligentne”, prethodnih su dana globalno objavile sve vrste medija. Naravno, reakcije koje preovladavaju su šok i sablažnjavanje. Međutim, čini se da ovakav primjer nije usamljen i već neko vrijeme zapažamo porast retrogradnih ili mizoginih sadržaja u javnoj sferi.

Desnica i ženska prava

Ta pojava se, logično, može dovesti u vezu s jačanjem utjecaja i zastupljenosti desno orijentisanih politika, kako u Evropi, tako i u SAD-u. Pitanje koje se prirodno nameće tiče se utjecaja koji takve politike imaju, ili će imati, na prava žena. Ali ne samo žena nego i seksualnih, vjerskih, rasnih i drugih vrsta manjina – svih onih kategorija društva koje su se povijesno morale pobuniti da bi ostvarile prava koja im pripadaju. Jer obično, ako dođe do diskriminacije jedne skupine, vjerovatno će doći i do diskriminacije druge, što je analogno i emancipacijama koje slijede jedna drugu. A žene su te od kojih je sve i krenulo, i recimo da je ženski pokret za ravnopravnost preteča drugih pokreta. Zato bi žene trebale biti prve na kojima će se i slomiti koplja u suprotnom procesu. Ali i pored stanovite logike i uviđanja zakonitosti društvenih pojava, opet se čini neshvatljivim i apsurdnim to što se u drugoj deceniji 21. vijeka ponovo pokreću rasprave o temeljnim ženskim ljudskim pravima i započinju bitke za koje se smatralo da su davno dobijene. Tu se prvenstveno misli na pitanja koja se odnose na prisvajanje ženskog tijela, uskraćivanje prava na abortus ili regulisanje vještačke oplodnje. S druge strane, potpuna ekonomska jednakost na tržištu rada ili podjednaka zastupljenost u politici, na pozicijama moći i drugim relevantnim društvenim sferama, nikad nije ni postignuta.

Marševima opet, dokle?

Kao reakcija na takve politike i odluke, žene su se ove, 2017. godine, značajno pobunile jednim klasičnim oblikom izražavanja nezadovoljstva – marševima. I možemo reći, iako je prošla tek četvrtina godine, da ih je već bilo više nego prethodnih godina. Sjetimo se, prvo se desio Vašingtonski marš na kojem se više od pola miliona ljudi (među kojima su preovladale žene) pobunilo protiv Trumpovog potpisivanja zakona koji obavezuje sve inostrane organizacije koje se finansiraju od državnog novca da prestanu s nuđenjem usluge ili promovisanja abortusa. Sporni zakon donio je još Reagan 1984. godine, ali je bio ukinut. Trump je, inače, računao na svoje “pro life” glasače i potpisivanje ovog zakona nije bilo iznenađenje. Dalji marševi koji su uslijedili simbolički su datumski organizovani 8. marta. Hiljade žena se pobunilo u Londonu, zahtijevajući rodnu jednakost, a u Hrvatskoj se oko 6.000 žena organizovalo u noćni marš i poručilo: Nema povratka. Sad je vrijeme otpora! Inače, Hrvatsku vrijedi spomenuti kao EU zemlju u kojoj žene osjećaju direktne posljedice zbog desničarske politike i jakog utjecaja koji ima katolička crkva. Zbog svega toga, u Hrvatskoj je posljednjih godina otežan proces abortusa, pa iako je još legalan, u nekim javnim klinikama ga odbijaju obaviti. Noćni marš je bio najmasovniji u prethodnih nekoliko godina, a podržan je i od strane aktivistica iz regije, Mostara i Banje Luke (banjalučki marš je imao slogan: Nismo rođene samo da rađamo!).

U domaćem medijskom kontekstu, ova godina je također značajna zbog velikog broja aktivističkih tekstova i predavanja (Osmi mart je prilika da se sjetimo hrabrih žena, a ne da slavimo, Ministarstvo za stereotipe, itd.) koji podsjećaju na pravo značenje i revolucionarni karakter 8. marta ili ukazuju na neuspjeh zvaničnih institucija da ga u tom pogledu sagledaju i čini se da su i oni brojem premašili prethodne godine. Ovo je također simptomatično i svjedoči o trenutnoj krizi u kojoj se žene danas nalaze.

Naravno, pitanje je koliki stvarni politički utjecaj marševi uopće mogu imati, ali sama činjenica da se opet organizuju i to u ovolikom broju, govori da je nešto veoma trulo “u državi” i da su žene zabrinute za svoju budućnost.

Feminizam a la bosniaque

U Bosni i Hercegovini, žene, barem ne još, nemaju problema s obavljanjem abortusa, što ne znači da nemaju hiljade drugih razloga zbog kojih bi mogle da izraze svoje nezadovoljstvo. Ako ostanemo samo u oblasti reproduktivnih prava, dovoljno se sjetiti nepostojanja zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i nepostojanje jednakih prava porodilja u različitim kantonima. Patrijarhalni pogled na ženu, pa i mizoginija prisutni su na svim društvenim nivoima, nekad otvorenije, nekad suptilnije. To se naročito može vidjeti u nekim emisijama u kojima gostuju žene i nekim ženskim sadržajima i rubrikama u novinama, što je paradoksalno jer se obraćaju upravo ženama. Stvar postaje još perverznija kad se takvi sadržaji zaogrću primjerom “feministički” ili pak imaju  odrednicu “pro žena”.

Doktorica ekonomije i majka šestorice sinova, Sabina Silajdžić, napisala je povodom 8. marta kolumnu na portalu N1. Kolumna obrađuje gender-pitanja i ovom prilikom nećemo se baviti samim sadržajem, a ne zanima nas lično ni autorica, koliko njena figura onakva kakva postoji u domaćim medijima. Naime, Sabina Silajdžić je postala medijima atraktivna zbog toga što je rodila šestero djece i pri tome još uspjela doktorirati, te su je počeli pozivati i pitati o različitim stvarima. Da je samo doktorirala, ili samo rodila šestero djece, vjerovatno se to ne bi desilo, ali su Sabinu Silajdžić zbog toga, valjda, počeli gledati i kao feministkinju (kakvom se ona možda i određuje, ali da opet ponovimo, ne zanima nas lično ona) i prirodno su joj naručili kolumnu o feminizmu za 8. mart. Ništa u tome ne bi bilo sporno da se stalno ne podvlači činjenica da je autorica majka šestero djece, čime se ona uzdiže kao reproduktivna heroina i “suptilno” smatra vrednijom od žene koja ima manje djece, a pogotovo od one, koja, gluho bilo, nije nikako ni rodila. Dakle, domaći mainstream mediji promovišu feminizam i moćne i uspješne žene, ali samo ako odgovaraju i nekom “patrijarhalnom” modelu, ako žive u skladnim porodičnim zajednicama (ako im je i muž poznat, ništa bolje), i uspijevaju da “balansiraju” (omiljena poštapalica voditelja emisija u kojima nastupaju uspješne žene) porodični život i karijeru.

Čini se da je ovakvo predstavljanje posve u skladu sa tzv. bosanskim meHkim feminizmom, sjajnom kovanicom Edise Gazetić, o kojem piše: “MeHki feminizam nikada nije, niti će djelovati kao osuda etnopatrijarhalne stvarnosti i to zato što su njegove zagovornice već davno napravile deal s patrijarhalnim đavolom, godinama dopuštaju da se obnovi patrijarhalna kultura u svom punom sjaju, što degradira sva prava koja su žene imale u ‘režimu’.”

Kad cenzure popuste

Šokiranost izjavom Janusza Korwin-Mikkea nije toliko sadržana u onome što je rekao, koliko u poziciji iz koje je to rekao. Naime, radi se o govornici Evropskog parlamenta, a to nam govori o sadržaju i strukturi koju taj parlament danas ima. Međutim, to što se on usudio da kaže to što je rekao i “ostane živ” moguće je ne samo zbog moći koju danas imaju konzervativne politike nego je i povezano sa snižavanjem “standarda komunikacije”, autocenzure i medijske cenzure generalno.

Odavno se u graničnim medijskim žanrovima (šoui realnosti, tabloidi) može reći bilo šta i ostati bez posljedica – mizogine, rasističke, fašističke i sl. izjave su tu svakodnevna pojava. Ali čini se da takav diskurs sve više prelazi i u “više sadržaje” i čuje se i tamo gdje ga se ne bi očekivalo. Na portalu Lola spominju emisiju Ami G show u kojoj je neki hrvatski sportaš, mrtav-hladan, izjavio: “Svestan sam težine moje situacije, devojka je otišla u policiju i optužila me da sam je premlaćivao godinu dana. Vidi joj se samo jedna štrafta (modrica), ako je to premlaćivanje, onda je to okej.” Fascinantno je da se u eteru mogu čuti ovakve izjave, o kakvoj god da se emisiji radi, a osoba koja ih je izgovorila nije zbog toga snosila nikakve posljedice.

Totalitarizam novog svijeta

Otkako je na američkim izborima pobijedio Trump, spominju se totalitarni režimi i zazivaju najpoznatija djela distopijske književnosti. Najviše se govori o klasiku Georgea Orwella 1984., ali se zna spomenuti i Sluškinjina priča Margaret Atwood koja je napisana baš 1984. godine. Najkraće rečeno, u romanu se radi o distopijskom totalitarističkom režimu koji je nastupio nakon što je pobijedila ultradesničarska vjerska organizacija. Prava ljudi su nakon nove vladavine drastično smanjena, naročito ženska, a ženama se manipuliše kroz njihovu reproduktivnu funkciju.

Simptomatično je da je upravo ove godine najavljeno emitovanje serije rađene po knjizi Sluškinjina priča, iako inicijativa za to postoji već odavno. Koliko je slučajno, a koliko se može “povezati” s nekim globalnim dešavanjima kad je riječ o ženskim pravima u svijetu danas, možda vidimo vrlo brzo.