PODSTICANJE GRAĐANA DA PRIJAVE KORUPCIJU JE APSURDNO DOK SE NE OSIGURA ADEKVATNA ZAKONSKA ZAŠTITA

Foto: depo.ba

Hrabro, iskreno i u najboljoj namjeri prijavite korupciju, imate dokaze, vjerujete u sistem i zakone, a onda se cijeli sistem okrene protiv vas

Više od 1.000 građana se tokom 2016. obratilo organizaciji Transparency International u BiH (TI BiH) putem besplatne telefonske linije za prijavu korupcije 0800 55555, a TI BiH je djelovao u više od 200 slučajeva različitih oblika nepravilnosti na osnovu prijava građana. Rezultati pokazuju da je korupcija u zapošljavanju jedan od najvećih problema s kojima se građani suočavaju, te da se većina prijava pristiglih tokom 2016. odnosi na zapošljavanje u državnoj upravi i obrazovnim ustanovama.

Ovo je, u najkraćem, najnoviji izvještaj koji pokazuje koruptivno stanje u kojem se BiH nalazi. “Građani najviše prijavljuju nepravilnosti i koruptivne prakse u procesu zapošljavanja, na šta odlazi više od pola ukupnih prijava. Prijave u vezi s procesima zapošljavanja uglavnom se odnose na prigovore u vezi s načinom kako je sprovedena konkursna procedura, nedostatak transparentnosti u vezi s konkursnom procedurom, kao i na zloupotrebu diskrecionih prava rukovodilaca”, kažu u Transparency Internationalu BiH.

Upravo zbog ovakvog trenda, TI BiH je pokrenuo i inicijative za unapređenje procedura zapošljavanja u javnoj upravi na različitim nivoima vlasti, ali i u sektoru obrazovanja. Postupajući po prijavama građana, Transparency International BiH uspio je poništiti neke od spornih slučajeva zapošljavanja. “Najskoriji ovakav primjer je poništenje ugovora o zapošljavanju Sanje Radojičić u Elektroprenosu BiH, gdje je TI BiH utvrdio da su prekršene odredbe Zakona o radu u institucijama BiH, te je po inicijativi TI BiH upravni inspektor naložio Elektroprenosu da otkloni nepravilnosti, nakon čega je Elektroprenos poništio ugovor o angažmanu Radojičić na mjestu savjetnika direktora.”

Tuzlanski primjer

Da ipak ima “svjetla na kraju tunela” pokazuje još jedan svjež primjer – i to iz Tuzlanskog kantona. Naime, Općinski sud u Tuzli osudio je Bahira Imamovića, pomoćnika ministra u Ministarstvu industrije, energetike i rudarstva TK, na 20 mjeseci zatvora zbog krivičnog djela primanja dara ili drugih oblika koristi. Prvostepenom presudom, Imamoviću je izrečena i sigurnosna mjera zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u pomenutom ministarstvu, kao i dužnosti u drugim organima uprave ili javnim preduzećima u periodu od dvije godine.

Imamović je, podsjećamo, uhapšen u akciji SIPA-e i to u trenutku kada je uzimao označene novčanice od Zlatana Velagića iz preduzeća Tuzla-kvarc. Naime, Imamović je, kao pomoćnik ministra, bio zadužen za dodjelu koncesija za eksploataciju mineralnih sirovina na području TK, a od Velagića je od početka aprila do 7. maja 2015. tražio novac kako bi izvršio službene radnje koje je ionako morao izvršiti.

“Osobno sam učestvovao u akciji SIPA-e BiH i Tužilaštva TK u kojoj je javnosti prezentiran nevjerovatan videomaterijal u kojem zamjenik ministra u Vladi TK doslovce ‘broji mito‘. Progon kojem smo sustavno bili izloženi od strane glavnog tužioca TK i Vlade TK doživio je svoj debakl u sudskom epilogu”, kaže nam ekonomista Zlatan Velagić, danas registrovani zviždač, odnosno prijavitelj korupcije, te saradnik nevladine organizacije COD Luna  Savjetodavni centar za uzbunjivače/zviždače.

U razgovoru za Analiziraj.ba, Velagić govori o zakonskoj regulativi koja bi trebala štititi ljude poput njega.  Zakonom o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine, a o čijoj primjeni dovoljno govore rezultati (dosada je zabilježeno samo deset prijava, a samo dva lica dobila su status uzbunjivača), ponuđena su, objašnjava Velagić, efikasna zakonska rješenja zaštite zaposlenika u institucijama BiH. Ovim zakonom uveden je institut zaštite kroz dodjelu statusa zaštićenog uzbunjivača odlukom Agencije za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije u BiH, što predstavlja jedan inovativni pristup u odnosu na prijašnja rješenja iz Zakona o radu i drugih internih podzakonskih akata, pravilnika…

Međutim: “Osnovni problem je u tome što pravo na konzumaciju statusa zaštićenog zvizdača ima svega oko 12.000 zaposlenika u državnim institucijama na nivou BiH, čime je, mogli bismo kazati, 3,8 miliona građana BiH, potencijalnih zviždača, izuzeto od mogućnosti zaštite nakon prijave korupcije. Ipak, zakon je jedno, a, nažalost, praksa nešto drugo, te naša iskustva pokazuju da su svi prijavitelji korupcije koji su tretirani ovim zakonom ipak bili izloženi štetnim mjerama zbog sporosti, neodlučnosti, rezervama, provjerama i drugim procedurama u nadležnosti  Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije BiH (APIK) od momenta podnošenja zahtjeva do dodjeljivanja statusa zaštite. To svakako implicira da je neophodna efikasnija primjena zakona u smislu bržih procedura, efikasnijih provjera i donošenja rješenja od strane APIK-a kako bi se prevenirali dosadašnji problemi koji su u praksi prisutni. Prije svega, mislim na slučajeve gdje se protiv zviždača, u pravilu, odmah nakon prijave korupcije preduzimaju represivne štetne mjere u smislu  disciplinskih postupaka, otkaza o radu, mobinga…”, govori Velagić.

Entitetski nivo još bez zakona

Spuštamo li se na entitetski nivo, situacija se dodatno komplikuje: u RS-u imamo Nacrt zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju, a koji je trenutno u parlamentarnoj proceduri, u fazi javne rasprave, dok je u FBiH to, kako kaže Velagić, na zadnjoj listi prioriteta zakonodavnih tijela. Šta bi trebalo učiniti?

“Mislim da tu ne treba izmišljati toplu vodu, jer imamo zakon na nivou BiH, te je dovoljno entitetsku legislativu uskladiti s krovnim državnim Zakonom o zaštiti, rekao bih, svih građana koji u dobroj vjeri prijavljuju korupciju, čime bi se stvorile pretpostavke za ozbiljniju borbu protiv korupcije”, kaže Velagić.

U praksi je situacija teška, iskustva zviždača su dramatična, prijavitelji korupcije se sistemski progone, nad njima se ponekad vrši i medijski linč, a skoro u pravilu se protiv njih pokreću disciplinski i krivični postupci i slične sistemske mjere.

“S druge strane, lica koja su prijavljena uživaju u presumpciji nevinosti koju im omogućava Zakon o krivičnom postupku  BiH, tako da se i u slučajevima eventualnog hapšenja, nakon izlaska iz pritvora, osumnjičeni vraćaju na posao na ista radna mjesta gdje čekaju ishod višegodišnjeg krivičnog postupka koji se vodi protiv njih. A s treće strane, u praksi imamo presude za korupciju koje su, rekao bih, stimulativne, najčešće uvjetne kazne ili kazne zatvora koje su jako niske u srazmjeri s težinom krivičnog djela korupcije i organiziranog kriminala. Ovakva slika daje poruku da se isplati baviti korupcijom u BiH, a da je sudbina zviždača zagarantovano gorka i opasna po njegovu egzistenciju i sigurnost. U ovakvom stanju stvari, na entitetskim nivoima ne bi smjelo biti kalkulisanja i odlaganja donošenja adekvatnih zakonskih rješenja zaštite zviždača. U suprotnom, svako podsticanje građana BiH i ohrabrivanje da prijave korupciju je apsurdno dok se ne obezbijedi adekvatna zakonska zaštita kroz institut statusa zaštićenog prijavitelja korupcije”, govori Velagić.

Traumatična iskustva

U COD “Luna” pruža se besplatna pravna i savjetodavna podrška licima koja nakon što prijave korupciju imaju problem s odmazdom. Nakon provedenih analiza, u ovoj organizaciji su došli do zaključka da su dosadašnja iskustva po zviždače bila izuzetno traumatična kako po njih tako i po njihovo okruženje, pa ne ohrabruju građane da prijave korupciju.

“Odmazda sistema u pravilu je brutalna, tako da smo zabilježili čak i slučaj gdje zviždač zbog mobinga počini samoubistvo. To je strašno! I onda, o čemu mi pričamo u BiH na konferencijama, predavanjima, seminarima, medijskim prezentacijama, strategijama, itd!? Ma koliko god COD ‘Luna’ želi pomoći zviždaču, ipak kao NVO nema moć da ga efikasno zaštiti; tu zaštitu treba da pruže država, sistem, mnogobrojne državne institucije, od entitetskih i kantonalnih vlada do komisija za borbu protiv korupcije, policijskih agencija, inspekcija itd… Nažalost, u praksi smo vidjeli da se odmazda protiv zviždača i njihov progon sprovode upravo iz epicentara ovih nabrojanih institucija. Zbog te činjenice neophodno je donijeti efikasan zakon o zaštiti zviždača koji će omogućiti njegovu konzumaciju svim građanima BiH.”

Zataškavanje istrage

Velagić se još jednom osvrće na vlastito gorko iskustvo zviždača, koje mu je, na kraju, ipak donijelo kakvu-takvu pobjedu. “Osumnjičeni Bahir Imamović osuđen je na kaznu zatvora od 20 mjeseci. Na prvi pogled pomislili biste da je kazna blaga naspram milionskih šteta koje je Tuzla-kvarc pretrpio usljed višegodišnjeg pritiska, komplikovanja poslovanja, reketiranja i ucjena od strane korupcione sheme u Tuzlanskom kantonu (TK). No, javnost treba da zna da je sudija Općinskog suda u Tuzli prvostepeno osudio Bahira Imamovića samo za krivično djelo uzimanja mita, odnosno na osnovu dokaza koje je pribavilo Tužilaštvo BiH, što bjelodano ukazuje na činjenicu zataškavanja istrage protiv korupcione sheme sa koncesijama u TK od strane Kantonalnog tužilaštva TK. Umjesto da ovo tužilaštvo nastavi da istražuje, procesuira i, na koncu, demontira korupcionu shemu s koncesijama u Tuzlanskom kantonu, ta institucija se od strane glavnog tužioca TK-a koristi da pravni sustav i sav svoj potencijal usmjeri na montiranje optužnice, diskreditaciju i medijski linč nad zviždačem i firmom Tuzla-kvarc.”

Zlatan Velagić dalje navodi: “Oslobađajuća prvostepena presuda Općinskog suda u Tuzli, kojom je pala sporna optužnica, ali time i cijela inkriminirajuća montaža diskreditacije koju je Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona ispostavilo Vladi TK-a, a ova, pak, tu montažu prihvatila kao razlog suspenzije dodijeljene koncesije i time uništenja firme Tuzla-kvarc, ohrabruje sve potencijalne zviždače u BiH. Ovaj slučaj je zainteresovao međunarodnu javnost, a nadamo se da će zainteresovati VSTV BiH, APIK i druge intitucije BiH, kako bi se izvukle pouke, poruke, ali i adekvatna zakonska rješenja zaštite u budućnosti u slučajevima prijave korupcije gdje su štetne mjere i odmazda sistema usmjerene i prema privrednim preduzećima, a ne samo prema pojedincima.”

Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”