ARAPI U RALJAMA ZAPADNIH MEDIJA: SILOVANJA, PEDOFILIJA I JAVNA POGUBLJENJA

Foto: ABCNews

Život u arapskim zemljama daleko je od pojednostavljene slike kojom nas zapljuskuju zapadni i domaći mediji. Rijetki su tekstovi o arapskoj kulturi, kinematografiji, muzici, obrazovanju, književnosti…

 

Javna pogubljenja zbog smiješnih zločina, vjerski fanatizam, posipanje kiselinom, rezanje udova zbog krađe, smaknuća od očeva/braće/muževa, odrubljivanje glave, samožrtvovanje, višeženstvo, pedofilija, seksualno i fizičko zlostavljanje, silovanje, nepostojanje osnovnih ljudskih prava, teme su s kojima se svakodnevno susrećemo, a tiču se Arapa, arapskog svijeta i položaja žena unutar njega. Iako zvuče strašno, na njih smo se, zbog stalne prisutnosti i reprize, navikli, pa nam ne izazivaju toliku sablazan. Zato se portali svojski trude da nam isto prikažu što strašnije, pa domišljaju hororične naslove i opreme tekstu ne bi li dobacili do klika.

Samo najgori primjeri

Svega nekoliko dana mi je bilo potrebno da izdvojim impozantan broj ovih vijesti i naslova iako se nisam čak ni trudila da ih posebno tražim, nego su do mene dolazili za vrijeme uobičajene konzumacije medija. Tako portal Radio Sarajevo javlja da su ženi u Afganistanu odrubili glavu jer je otišla na pijacu bez muža; na Poskoku donose svjedočenje Bosanke koja se udala za Arapa i postala mu druga žena; portal Vijesti.ba objavljuje video u kojem roditelji u Siriji šalju kćerku u samoubilačku misiju; u Nezavisnim novinama tvrde kako su tinejdžeri uplašeni u Islamskoj Državi zbog pogubljenja Samre Kešinović; na portalu Net.hr donose svjedočenje ISIL-ove robinje koju su u Iraku tukli i silovali; u Avazu tvrde da u Sarajevu živi više od 40.000 Arapa i također donose svjedočenje ISIL-ove zarobljenice iz Iraka; na portalu Slobodne Evrope tvrde kako isilovci žrtve siluju bez prestanka…

Spisak je beskonačan. Zanimljivo je da nema razlike između ozbiljnih i “neozbiljnih” portala u načinu prenošenja ovih vijesti: i kod jednih i drugih je naslov tendenciozno istaknut,  predstavljanju same teme se ne poklanja naročita pažnja, a akcenat je na informacijskom senzacionalizmu. Najviše ih se bavi načinom na koji pripadnici IDIL-a tretiraju žene, postavljajući se prema njima kao seksualnim robinjama koje nemaju baš nikakva prava te načinom na koji generalno Arapi tretiraju svoje žene, bilo da su u poligamnim zajednicama ili ih svirepo kažnjavaju za preljubu.

Medijski rat protiv islama?

Većina ovih članaka predstavlja prevod nekog zapadnog izvora, koji se navodi ili ne navodi. Inače, zapadni portali, naročito anglofoni, ali i portali drugih evropskih jezika, vrve od tekstova ovog tipa i zaista ne treba biti ni paranoidan ni pristajati uz teorije zavjere da se povjeruje da se radi o nekoj široj “agendi”, tajnom ratu koji mediji vode protiv Arapa i islama. I pri tome nije najveći problem što takvi tekstovi postoje jer niko normalan ne bi tvrdio da isilovci ne čine najgore zločine protiv čovječnosti i nasilje nad ženama, koliko je problem što ovi sadržaji predstavljaju skoro jedine sadržaje koji se tiču arapskog svijeta. Narativ koji se pri tome uspostavlja je nužno pojednostavljen, crno-bijeli, generalizacije i stereotipi dominiraju dok ne postanu jedina istina. Činjenica je da u svijetu postoje čak 22 arapske zemlje i sve su one međusobno različite, ne vodi se u svakoj od njih rat, imaju različita politička uređenja i, shodno tome, različit stepen ljudskih/ženskih prava. Ali u pojednostavljenom medijskom pogledu, sve se one svode na one najgore – Afganistan i Saudijsku Arabiju, a islamski svjetonazor se izjednačava s terorističkim i Islamskom Državom.

U knjizi i po njoj snimljenom dokumentarcu Reel Bad Arabs: How Hollywood Vilifies a People, 2006. (moj slobodan prevod bio bi: Zli Arapi: Kako je Hollywood nagrdio jedan narod), autor Jack Shaheen govori kako se u holivudskim filmovima stvarala i perpetuirala slika o Arapima. Utvrdila se mistična “arapska zemlja”, koja je bila topos posve različitim državama koje naseljavaju Arapi. Čest motiv u prvim crno-bijelim, nijemim filmovima bila je i otmica zapadnjačke žene, obično plavuše, koja bi upotpunila šeikov harem. Međutim, ni u filmovima koji su poslije uslijedili nije se mnogo toga promijenilo i stvar se dodatno pogoršala nakon 11. septembra. Čini se da u mainstream medijima i danas uglavnom imamo identičnu sliku o Arapima kojoj zbog masovnosti malo mogu naškoditi i Jack Shaheen i Michael Moore te različiti drugi načini osvještavanja stereotipa i podizanja svijesti. Zapadnjačka žena koja je zapala u šake zlim islamistima jedan je od omiljenih tematskih motiva.

Slučaj Samre Kešinović i Sabine Selimović

Ne znam za vas, ali se ja još itekako dobro sjećam slučaja Samre Kešinović i Sabine Selimović. Za one koji za njih ipak nisu čuli, radilo se o tinejdžerkama porijeklom iz BiH, inače austrijskim državljankama koje su kao petnaestogodišnjakinje u aprilu 2014. godine, prema navodima medija, svojevoljno pobjegle u Siriju. Za njima je raspisana Interpolova potjernica, a zapadni mediji zdušno su se bavili izvještavanjem o njihovoj sudbini. Kod nas su se u tome naročito istaknuli hrvatski portali i sjećam se kako se u to vrijeme, kad god bi mi oko zaparala vijest o djevojčicama, nisam uspjela oteti utisku o stanovitoj tendencioznosti kojom su pratili tu temu, bez obzira na tragičnu sudbinu koja je zadesila nesretne djevojčice. Na primjer, na portalu Index.hr se može pronaći čitava hronologija vijesti o djevojčicama, gdje se pozivanjem na zapadne medije, najčešće austrijske, izvještava o njihovoj sudbini. Ti izvještaji se uglavnom zasnivaju na pretpostavkama i neprovjerenim informacijama i često se međusobno razlikuju; tako se nekad navodi da su maloljetnice trudne, nekad da su se udale za čečenske, nekad sirijske borce, nekad da su mrtve pa onda opet trudne i žele da se vrate kući, nekad da su žive i sigurne kod neke Tunižanke, nekad da su seksualne robinje i da su nasmrt zatučene, a nekad da ništa od toga nije zapravo istina i da su slobodne i mogu da idu kući kad žele. Mi danas znamo da je djevojčica Samra Kešinović doista usmrćena i nema razloga da ne vjerujemo da joj je zadnji period života bio najgori mogući, međutim, to ne znači da je ovakav medijski tretman imao ikakvog smisla. Hrvatski i bosanskohercegovački mediji su pri tome prenosili zapadnjačke medije koji su ovaj slučaj pozorno pratili i dopuštali sebi da svako malo iznesu neku neistinu, pretpostavku i spekulaciju i da za to nikome ne odgovaraju. Nije nam poznato da li su roditelji djevojčica tužili medije zbog takvog tretmana, ali u svakom slučaju takvo izvještavanje nije nikome koristilo, a najmanje samim djevojčicama i njihovim bližnjim.

Ako slučaj ovih djevojčica stavimo u kontekst dominantnog medijskog diskursa o Arapima (između IDIL-a i Arapa se ionako gubi razlika), razumljivo je zašto je naišao na toliki odjek. S jedne strane imate zavedene evropske djevojčice, koje, istina, jesu muslimanke, ali su austrijske državljanke i izgledaju sasvim evropski, a s druge strane tu je sva neman islamizma, ovaploćenje džihadiste i njegovog odnosa prema evropskim vrijednostima i ženama. U tom kontekstu, Samra Kešinović na kraju postaje “tragična ikona islamske države” i ostaje zapamćena kao žrtva iskorištena za propagandne svrhe ID-a, pri čemu se nigdje ne ističe kako je iskorištena i od strane zapadnih medija.

Pozitivni tekstovi

Način izlaska iz ovog začaranog kruga i utvrđenog medijskog narativa je jednostavan – obogaćenje sadržaja pozitivnim primjerima. Dok traju medijska simplifikacija i crno-bijeli pogled na arapski svijet, različite arapske zemlje žive na različite načine. Istina, u nekim traje rat i stanovništvo masovno emigrira na zapad, veliki broj njih su izbjeglice i trenutno proživljavaju pravi zemaljski pakao, ali isto tako neke od tih zemalja proživljavaju vrhunce demokratičnosti, prosperiteta, ljudskih i ženskih prava (Oman, Maroko, Tunis, Bahrein, Katar…). Treba pisati o različitim kategorijama ljudi, a ne samo o ratnicima i unesrećenim ženama, treba dati glas nekome od njih, kako izbjeglicama tako i onima koji su sretni u svojoj zemlji.

Istina, i sad se zna desiti koji pozitivan primjer, iako potone u moru negativnih. Tako su mi za oko zapela dva članka na engleskom (možda i postoji prevod, ali ne nađoh). U prvom se spominju čuvarke vojvotkinje od Cornwalla, ex Camille Parker, za vrijeme njene posjete Abu Dabiju, koje čine kraljevu gardu, a obučene su u tradicionalne crne haljine. U drugom se spominje kako je policija Škotske dopustila da zvanična uniforma bude hidžab da bi povećala broj žena koje se prijavljuju u policiju. Nažalost, potonji tekst je bio povod za lavinu negativnih i podsmješljivih komentara, govora mržnje i islamofobije.

U želji da i sama doprinesem ovoj temi, napisala sam tekst “Žene u arapskom svijetu”, u kojem sam, zahvaljujući okolnostima u kojima sam se našla, ponudila perspektivu stanovnica nekoliko arapskih zemalja. I samoj su mi se u tom procesu dekonstruisali različiti stereotipi i predubjeđenja koja sam o njima imala. A sopstveni tekst ne navodim toliko zato što je moj, koliko što slične tekstove kod nas nisam u stanju pronaći… Potrebno je što više pisati o arapskoj kulturi, kinematografiji, muzici, obrazovanju i književnosti te ljude senzibilizirati i otvarati prema njima. Jedino se na taj način i suprotstavljanjem što većeg broja tih sadržaja može slabiti utjecaj koji ima dominantni narativ o Arapima. Naročito jer je kod nas prisutan dodatni strah od navodne arapske kolonizacije i panika zbog sve većeg broja arapskih turista po gradovima… Pitam se da li je neki novinar došao na ideju da napravi intervju s nekim od tih Arapa ili “pokrivenih, nindža” Arapkinja, pokušao saznati nešto više o njima i približiti ih čitateljima te razbiti dominantnu famu. Negativnih primjera, stereotipa, ignorancije i straha imamo i previše; krajnje je vrijeme za nešto drugo.