MEDIJSKA SCENA U REPUBLICI SRPSKOJ: RIJETKI GLASOVI HRABROSTI I ISTINE

Foto: SRNA

Nekoliko odvažnih portala i blogova trenutno su jedina nada za kakvu takvu medijsku istinu u Republici Srpskoj. Bitno je da oni opstanu, jer su rijetki prostori pobune i slobodnog novinarstva. Ostatak medijske scene je brutalno služenje politici, klasično žutilo, ili pak korporativno pamfletiranje zaogrnuto u informativnu platformu

Pažnju javnosti u Republici Srpskoj izazvala je emisija “Aspekt” na RTRS-u, koju uređuje i vodi Vanja Furtula, a koja je emitovana 26. decembra 2016. godine. U toj je emisiji gost Branislav Božić potpuno bespotrebno prekinut dok je govorio o demografskoj slici Republike Srpske te zamoljen da prokomentariše, kako je novinarka rekla, sjajnu pobjedu SNSD-a na lokalnim izborima.

Ovim činom može se metaforički objasniti cjelokupna medijska scena u Republici Srpskoj. Jednostrano, pristrasno, bez druge strane, navijački i neprofesionalno. Paradoksalno, u dijaloškim emisijama na RTRS-u imamo najgrublje kršenje novinarskog kodeksa, jer se sagovornici ne slušaju, kao u slučaju Branislava Božića i Vanje Furtule u “Aspektu”, a, s druge strane, samo desetak dana poslije, u emisiji “Aktuelni razgovor” od osmog januara 2017., u kojoj je gost bio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, voditeljka Sandra Kukić je 72 minuta, zajedno s gledaocima, pasivno prisustvovala monologu prvog čovjeka ovog bh. entiteta. I to nije nikakav izuzetak, nego pravilo, po kojem se radi većina političkih emisija na RTRS-u.

Uvod u 17 sati kontinuiteta

A, zapravo sve ovo je bila propedeutika u program od čak 17 sati u kontinuitetu, kojim je RTRS ispratio “rođendan Republike Srpske”. Cjelodnevni program obuhvatio je servisiranje entitetskog rukovodstva, bez bilo kakvih kritičkih osvrta, bez ukazivanja na činjenicu da je radni naziv kampanje “Pravonaslavlje”, direktno vrijeđanje nesrpskog, ili preciznije, nepravoslavnog stanovništva. U svih 17 sati moglo se čuti kako smo “svi mi jedno u Pravu na slavlje”, a gledaoci su promatrali paradu vatrogasaca, bajkera i mažoretkinja kao prvorazrednu senzaciju. Od ove medijske kuće to se moglo i očekivati, ali svako ko je bio zainteresovan za bilo koji drugi sadržaj, bilo kakvu drugu emisiju, formu ili vijest, tog je dana mogao dići ruke od RTRS-a.

Ima li svijetlih primjera u informativnom programu RTRS-a? Djelomično.

U solidno urađenom prilogu novinarke Ljiljane Preradović, koji je emitovan u Dnevniku 2 RTRS-a, trećeg januara, iskorišteno je oko 10 posto novinarskih potencijala kako bi se profesionalno prezentovao “slučaj omalovažavanja premijerke”. O onih 90 posto propusta na kraju analize. Prije toga, dobro je podsjetiti čitatelje kako je riječ o slučaju vulgarnog, seksističkog vrijeđanja premijerke Republike Srpske Željke Cvijanović u novogodišnjem TV Dnevniku BN televizije.

Prvo i osnovno, novinarka RTRS-a Ljiljana Preradović iz pristojnosti nije emitovala sekvence s uvredljivim sadržajem, a time je zaštitila i svoj i dignitet premijerke. Pored toga, propitala je i ilustrovane aktere ove animacije, Branislava Borenovića i Mladena Šukala, šta misle o samom događaju i dobila dva dijametralna odgovora. Borenović se ogradio, a Šukalo smatra “da se treba opustiti”.

Analitički, novinarka zapaža kako je žena u nas “ukras koji se samo treba lijepo obući”, a to je potkrijepljeno i izjavama iz Džender centra Republike Srpske. Odlično je uočeno kako je riječ o diskriminaciji i omalovažavanju, a ne humoru. I na kraju je poentirano slučajevima seksizma i mizoginije iz regiona. Gdje se krije 90 posto propusta? Postoji jedan jedini razlog. Naime, u osrednjem prilogu preskočen je Milorad Dodik, alfa i omega, reper vrijeđanja na našim prostorima. Dakle, u RTRS-ovom Dnevniku nije prikazana niti jedna u moru kompilacija na temu “Dodik i omalovažavanje žena”. A ima ih na sve strane. Dovoljno se samo sjetiti napada na Ljiljanu Kovačević i Gordanu Katanu. A još je svježe sjećanje i na napadnutu novinarku televizije N1.

Zašto je ovo važno? Pa, recimo, da je RTRS-ova novinarka prikazala i drugu, u ovom slučaju stranu kojom rukovodi i upravlja Milorad Dodik preko svog RTRS-a, u potpunosti bi se izdigla iznad situacije i pokazala da kritički promišlja realnost.

Za kraj prikaza dešavanja na RTRS-u treba istaći solidnu servisnu ulogu radija ove kuće, koji se ne uspijeva odhrvati ideologizaciji, ali koji barem pruža usluge dobrih servisnih informacija, ima kvalitetnu saradničku mrežu i, što je najvažnije, dobar kontakt sa slušateljima, koji su po potrebi i dopisnici. Ovo naročito dolazi do izražaja u situacijama ekstremnih vremenskih nepogoda, poput snijega i sibirske hladnoće. Svaki vozač je slušajući “dobri stari radio”, odlično znao gdje, kuda i kako može na put.

Nažalost, sektor “multimedije” RTRS-a, koja podrazumijeva rad web portala, incidentan je i zanemariv. Ljudi ili nisu shvatili moć interneta ili još žive u 20. vijeku. Uticaj je gotovo beznačajan.

Zamijenili uloge

Kada pomnije pratite rad informative BN televizije, imate subjektivni osjećaj da promatrate inverzni RTRS. Sve je isto, samo je krivac Milorad Dodik, a opozicija predvođena SDS-om je bezgrešna. Suštinski, riječ je o istim narativima, s tim što BN otvoreno koketira sa četništvom, ima suženiji ideološki prostor i daleko sirovije metode prezentacije “svoje istine”. Ovo sve sublimirano, najbolje se ogleda u spomenutom, spornom prilogu u novogodišnjem Dnevniku. Najgore vrijeđanje žene, zaogrnuto u petparačku formu, radnog naziva “Javljanje sa Gole ledine”, trebalo je, valjda, da nasmije publiku. U spotu se u svega dvije minute sublimiraju bestijalnost, najgora vrsta seksizma, vulgarnosti i mizoginije. Razlika između zabave i vrijeđanja je ogromna i to bi trebala biti vododjelnica koja odvaja novinarstvo od ulice. Međutim, ne da se nije desilo ništa, nego je mizoginija iz Dnevnika poput Monsantovog sjemena raspršena po društvenim mrežama.

Zanimljivo je i da BNTV ima svoj radio, koji je mnogo više zabavnog karaktera, te web portal, koji ima značajan uticaj.

Ko su ostali?

U parcijalnom pregledu nije moguće ući u dublju analizu medijske scene u RS-u. Ali bitno je pomenuti apsolutnu prevagu internet-portala i sadržaja na društvenim mrežama u odnosu na televiziju i radio. Zapravo, osim gore navedenog RTRS-a i BNTV-a, i nema treće velike medijske kuće. Ozbiljnih emisija na pojedinim televizijama, poput ATV-ovog dijaloškog programa “Jedan na jedan”, koji uređuje i vodi Marin Marinković, svakako ima, ali prije je riječ, nažalost, o izuzetku nego o pravilu.

Tu je svakako i portal Kapital.ba, koji uređuje i vodi Siniša Vukelić i koji je pokrenuo pravu malu revoluciju na polju izvještavanja o ekonomskim temama. Analize ovog portala i podaci do kojih dolazi postaju uzus i baza podataka koju koriste drugi mediji. U svijetu nezavisnih glasila izdvajamo portal Buka, urednika Aleksandra Trifunovića. Buka je i dalje na čelu medijskih snaga koje se bore protiv monolitnog jezika vlasti.

Na kraju, treba spomenuti portal Moja Hercegovina, urednika Dragiše Sikimića, koji je zaista preporodio i oslobodio medijsku scenu južnog dijela Republike Srpske.

Naravno, tu je neizostavan blog Slobodana Vaskovića. Sviđao se on nekome ili ne, Vasković je dosljedan u svojoj borbi protiv svih zla jedne autarhične vlasti, a njegovi tekstovi često su polazna tačka za istraživanje medijskih kuća u regionu.

Kraj 2016. i početak 2017. godine obilježio je trend nastanka bar desetak mikroportala, koji su za sada u nekoj vrsti hibernacije, traženja sebe i sadržaja, a koji rade na principu bloga – daj svakome da piše o svemu, pa šta bude. Ovo ne znači ništa loše i nadati se da će kvantitet ponegdje poroditi i kvalitet.

Štampa? Štampa se preselila na portale, ili je nestala. Poražavajuća je činjenica da Republika Srpska nema niti jedan jedini sedmičnik vrijedan pomena.

Šta nas čeka u 2017.?

Ono što je sigurno jeste da u svijetu televizije 2017. godina neće donijeti ništa novo u Republici Srpskoj. Može se samo očekivati da će dvije najveće televizijske kuće dalje radikalizovati svoje stavove, a samim tim i dodatno se udaljiti od objektivnog novinarstva. S druge strane, svijet društvenih mreža, sam po sebi neuređen, najviše će pogodovati nekontrolisanom govoru mržnje. Neka nada može se eventualno pronaći u novim, mladim blogerima. Međutim, oni se još uvijek nisu oformili, pisanje im je često disperzivno, ali ima nade.

Dakle, nekoliko portala su trenutno jedina nada za kakvu takvu medijsku istinu u Republici Srpskoj. I ako bilo ko misli da pomogne, mora uraditi sve što je moguće da oni opstanu, jer imaju zavidan ugled i kredibilitet u oba bh. entiteta. Ostatak tzv. medijske scene je klasično žutilo, ili pak korporativno pamfletiranje zaogrnuto u informativnu platformu.