EVO ZAŠTO JE FACEBOOK VAŽNIJI OD SVIH NAŠIH DNEVNIKA

Foto: Facebook/raja s biroa

Vremena se mijenjaju, društvene mreže izrastaju u nezaobilazne socijalne tribine, ali te promjene teško dopiru do urednika javnih servisa

Kada je portal Klix objavio da se kćerka federalnog premijera zaposlila u jednoj od federalnih agencija, i to bez konkursa, vijest se brzinom svjetlosti proširila po društvenim mrežama. Bilo putem pojedinačnih objava ljutitih korisnika, bilo putem popularnih grupa na društvenim mrežama koje kreiraju satirični i humoristični sadržaj od fotografija, izjava i doskočica, praveći upotrebom  novih medija najubojitiju političku kritiku koja se u časku odredi prema novim povodima i događajima.

Naši javni servisi, o čemu smo pisali ovdje, nisu ni spomenuli vijest koja je uzburkala javnost do te mjere da je premijerova nasljednica naposlijetku odustala od karijere u javnom sektoru, naširoko objašnjavajući javnosti svoje razloge. Na trenutak smo mogli pomisliti da i kod nas postoji nevidljiva sila što se zove pritisak javnosti koji zajednički stvaraju mediji, građani i civilno društvo. Ali silovitost tog pritiska gradila se bez javnih RTV servisa.

Naši javni mediji se ponašaju kao da su pripadnici visokog društva u kojem postoje nepisana, ali strogo propisana pravila o čemu se to ne govori. O čemu nije fino pričati. Što je prizemno za učtivi i visokoparni jezik kojim se obraćaju gledateljstvu. Ili, najtačnije, što nije oportuno u dnevnik ubaciti. Postoji sijaset tema o kojima više ne brujimo samo u kafani, kao preteči novih medija, već i putem interaktivnih platformi na kojima se raspravljamo, smijemo, ironišemo… Ili stvaramo pritisak zbog kojeg se mediji valjda i nazivaju sedmom silom. Spomenimo samo neke iz posljednjih nekoliko sedmica: posao premijerove kćerke; zagađenje vazduha, ali ne samo u Sarajevu već i širom zemlje; skupocjeni novogodišnji koncert Dine Merlina, koji možda prednjači po broju inspirisanih satiričnih odgovora; grijanje banjalučke Toplane… Ali te teme nisu u fokusu pažnje BHT1 i FTV-a, iako bi mediji koji žele ostati relevantnim morali zaći u te sadržaje jer u eri kada smo svi neposredni stvaraoci medijskog sadržaja, teme od javnog interesa ne smišljaju se u glavama urednika.

Portali su tu možda u najugodnijoj poziciji jer kroz komentare čitalaca ostvaruju prisan odnos s publikom koju potom znaju zabaviti šašavim ili nedotupavnim vijestima, ali i škakljivim informacijama o političkim aferama i postupcima za koje, naprimjer, drugi mediji pogrešno ili čak namjerno pretpostavljaju, sve sa elitističkim prezirom, da ne interesuju javno mnijenje. Ne zaboravimo da su tabloidi s razlogom najuticajnije i najčitanije štivo, a razlog je prost. Oni prodaju ono što svijet smatra bitnim. Čak i kada progovaraju kroz laži, poluistine i dezinformacije, ako su dnevnopolitičke orijentacije, oni i dalje govore o relevantnim stvarima.

Medijski radnici javnih medija moraju shvatiti da vijest više nije samo u pres-službi premijera već i na blogovima i u tweetovima njihovih prijatelja. Mimo njih i našeg javnog dobra, kako volimo tepati televizijama čije postojanje plaćamo, prošle su mnoge teme koje su zabavljale nove satiričare s društvenih mreža. Kao što je, recimo, gradnja nadstrešnice ispred Pravnog fakulteta koju je grupa humorističara zvana Raja sa biroa ovako opisala: “Stavili strehu sa pumpe i s rupama preko koje će staviti lim koji će prokišnjavat, uzeli 40 milja i otišli na kahvu.” Tek toliko, kao vijest vrijednu bilježenja.