NAJBOLJA PODRŠKA SLOBODANU VASKOVIĆU: OBJAVLJIVANJE NJEGOVIH ISTRAŽIVANJA!

Foto: žurnal.info

Novinara se podržava tako što njegove informacije bivaju ponovo objavljene. Tako on postaje zajednički simbol, a ne usamljena meta za odstrel

Banjalučki novinar Slobodan Vasković na svom je blogu 20. novembra objavio kako je napustio BiH iz “bezbjednosnih razloga”. Drugi put kad se javio istim povodom, 27. novembra, bio je mnogo opširniji i određeniji. Ono što iz tog javljanja možemo saznati jest da mu to nije bio prvi put da napušta BiH, da je i prije bilo prijetnji, pa i pokušaja ubistva. Odgovornost za posljednju prijetnju pripisuje “Molohu i njegovoj privatnoj Udbi koja djeluje u okviru MUP-a RS”. U Molohu se na osnovu cijelog niza karakterizacija i opisa može naslutiti predsjednik RS-a Milorad Dodik, a navodno je Vaskovićev novinarski odnos prema njemu bio razlog da ga pokušaju ubiti. Naime, Vasković je objavio video-klipove sa skupa SNSD-a u kojima Dodik govori o tome kako će SNSD praviti crnu knjigu s imenima onih koji su odmogli SNSD-u te da vlast neće pomagati opštinama u kojima nije pobijedio SNSD. Vasković je to okarakterisao kao fašizam. Osim toga, Vasković je Dodikov režim proglasio krivim za ubistvo Milana Vukelića.

Ta dva javljanja su jedine konkretne stvari o Vaskovićevom slučaju koje je javnost mogla saznati. Pitanje je da li će mu vjerovati jer Vasković ne iznosi konkretne, opipljive dokaze u vezi s tim. To je mjesto na kojem su zatajili oni koje bi takve informacije trebale ponukati na veći angažman, prije svih mediji i policija. Novinar se, u pravilu, ne bavi novinarstvom da bi sebi bio glavna vijest, što se često dešava Vaskoviću. Međutim, pošto on, i protiv svoje volje, jeste često vijest, drugi su dosad trebali biti ti koji će Vaskovića kao vijest preuzeti od Vaskovića kao novinara. Nakon njegovog saopćenja da je pobjegao iz zemlje, istu onu protokolarnu vijest koja je navedena na početku prenio je veliki broj medija, bez imalo pokazane volje da je prošire, istraže, elaboriraju. Tek su rijetki otišli korak dalje, ali ne suviše daleko. Najčešće je to ispitivanje mišljenja javnih ličnosti o samom slučaju, kakav je, recimo, tekst objavljen na portalu Buka, kojeg su, najčešće, prenosili i drugi mediji.

Objavljivanje informacija umjesto izvođenja performansa

Iskorak u istraživanju slučaja napravio je i Senad Hadžifejzović, koji je u svom Centralnom dnevniku na Face TV-u ugostio ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića. Odatle je javnost mogla saznati da je Mektićeva uloga u zaštiti Vaskovića privatne prirode. Razlog tome je što Ministarstvo sigurnosti nema ovlasti u Vaskovićevom slučaju. Odnosno, ima “neke”, kako je Mektić rekao, ali šta konkretno Ministarstvo može učiniti, nismo saznali.

Evo šta direktor sarajevskog Mediacentra Boro Kontić kaže kakva bi trebala biti uloga novinara u konkretnom slučaju: “Uvijek ovo doživljavam ozbiljno jer nema puno novinara koji se suočavaju sa zlom. Pokušat ću vam ovo opisati primjerom. Jednom sam imao ‘svađu’ sa urednikom sedmične novine koji je predlagao da se napravi uobičajeni hepening u centru grada kao podrška ‘novinaru u nevolji’. Ako nešto prezirem, to su MUK radija, crno-bijeli ekran ili prazne stranice novina kao oblik solidarnosti. Po meni, novinarska solidarnost jeste u ponavljanju postupka kolege, a ne u imitiranju teatra. Znači, novinara se podržava tako što se ponovo objavljuju njegove informacije. Vi ga podržavate jer vjerujete u slobodu izraza, a ne u slobodu performansa. Prema tome, podržite Vaskovića tako što ćete objaviti njegove ključne nalaze. Tako on postaje zajednički simbol, a ne usamljena meta za odstrel.”

Informacije s Vaskovićevog bloga, pogotovo u vezi s ovdje analiziranim dešavanjima, redovno, recimo, prenosi portal Buka. Međutim, nema produbljivanja tih informacija. Nema kontakta sa samim Vaskovićem, čak ni nakon što je objavio da se vratio u Banjaluku. Tako da gotovo ostaje usamljen kad je u pitanju medijsko izvještavanje o njemu, jer i drugi prenose, uglavnom, ono što on sam napiše o svom slučaju na svom blogu.

Usamljen je i u smislu borbe za vlastitu sigurnost. Policija ne reaguje, izgovor je nedostatak prijave prijetnje. Tu usamljenost Aleksandar Trifunović smatra logičnom: “Vasković je više puta u tekstovima na svom blogu pisao da mu je život ugrožen, imenujući čak i osobe koje mu prijete. Javni funkcioneri su mu prijetili preko svojih naloga na društvenim mrežama, javno da ne može biti javnije. Logična posljedica takve situacije je da se probaš zaštititi sam i potpuno razumijem da je otišao. Ono što zabrinjava je da se sistem nije previše zanimao za te prijetnje pod izgovorom da ih nije prijavio. Pa sama činjenica da ih je objavio na svom blogu je dovoljna za reakciju sistema ako sistem želi da reaguje. U ovom slučaju očigledno nije htio.”

Muk novinarskih udruženja iz Republike Srpske

Novinarska udruženja bi također trebala imati ulogu u zaštiti novinara. Kad je u pitanju Republika Srpska, otamo niko nije reagirao pa ne znamo ni da li su išta radili po pitanju Vaskovićevog slučaja. Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banjaluka, uopšte se nije javljao na telefon, a nije se u vezi sa slučajem oglasio nigdje.

Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari, osvrnula se na ulogu novinara i novinarskih udruženja u rješavanju ovakvih slučajeva, gdje su oni svojevrstan alat za aktiviranje pravosudnih i policijskih organa. Mada smatra opravdanim nepovjerenje novinara, u ovom slučaju Vaskovića, u institucije sistema kad je u pitanju njihova zaštita.

Evo šta je rekla: “Logično je da Slobodan Vasković ‘nema povjerenja’ u efikasnost policije (…) budući da se više puta desilo da ga nisu zaštitili ili poduzeli adekvatne radnje kako bi istražili prijetnje koje je dobijao. U ovom slučaju, policija ide čak i dalje pa tvrdi kako ‘nikada nijedan slučaj njima nije prijavljen’ jer je tako najlakše izbjeći odgovornost za izostanak zakonitog postupanja u slučajevima prijetnji bilo kojem građaninu ili građanki, pa tako i Vaskoviću. Jedan od ključnih ljudi za sigurnost, ministar Dragan Mektić je i poslije svih reagiranja u ovom posljednjem slučaju Slobodana Vaskovića opet izjavio kako ‘niko nije reagirao’ i opet se pokušava cijeli slučaj svesti na ‘proceduralna pitanja’, reagiranja, prijave i sl. gluposti. Evo, javno kažem da to nije tačno jer je pravnica iz Linije za pomoć novinarima Mektiću, i svima drugima, poslala prvo saopćenje BH novinara, a onda i zvanični dopis u kojem tražimo istragu o ovom slučaju i javno objavljivanje rezultata.”

U cijeloj stvari, ma kako djelovalo apsurdno, ima nešto što se može smatrati i pozitivnim. Pod uslovom da sistem zaista stoji iza prijetnji Vaskoviću. Ako je to tako, onda sistem nije toliko moćan, osjeća nesigurnost pred novinarima. Postoje i drugi načini ušutkivanja novinara osim ubistva. Postoji mogućnost tužbe novinara i finansijskog opterećenja istog za klevetu. Pod uslovom da nije istina to što novinar piše. Ili, pod uslovom da politika ima uticaj na pravosuđe u toj mjeri da pravosuđe Vaskovića osudi za klevetu, govor mržnje, huškanje i sl. čak i ako ovaj to nije radio. Ako je jedini način ušutkivanja ubistvo, onda vlast ili nema moć da iznudi takvu presudu ili nema argumente da dobije parnicu.

Normalizacija nasilja

Međutim, postoji i mogućnost za nešto drugo. Da, ustvari, nije vlast ta koja ubija. Evo šta o tom kaže Eldin Karić, urednik web-portala Žurnal: “Ne mogu se složiti sa tom konstatacijom da je ovo što se dešava Vaskoviću posljedica neke reakcije političara koji nisu sigurni u svoje pozicije. Nažalost, oni su napravili prostor gdje su apsolutno izvan sistema. Nedodirljivi su. Međutim, u svojim kriminalnim aktivnostima povezani su s osobama iz kriminalnog miljea ‒ ubicama, narkodilerima, malim ili velikim lopovima… Oni nisu sigurni u svoju nedodirljivost. Oni se ponašaju po pravilima podzemlja i skloni su nasilnim rješenjima svojih problema. Novinar koji piše o kriminalu u koji su oni uključeni je problem za njih i spremni su na sve da to zaustave. E, ta veza politike i podzemlja u BiH je vrlo opasna za novinare koji pišu o kriminalu vlasti.”

Karić još dodaje da je zabrinjavajuće to što se stvorio stav da je za pisanje, poput Vaskovićevog, potrebna hrabrost. Taj stav je uvriježen. Pisanje ne treba biti hrabro, već profesionalno, “a sve ovo ostalo je potvrda da živimo u društvu koje prihvata nasilje kao normalan stil življenja”.

I možda baš tu treba tražiti uzrok blijedog reagiranja novinara, gotovo nikakvog reagiranja čitalaca i nikakvog reagiranja institucija sistema. U tome da je opšteprihvaćeno da morate pristati da vas u novinarstvu vaš profesionalizam može stajati glave i da za to odgovornost morate snositi sami. Razbijanje tog stava i prokazivanje njega kao nenormalnog prvi je korak ka rješavanju Vaskovićevog i ne samo njegovog problema.