SATIRANJE SATIRE

Foto: novilist.hr

Pred kraj jula ove godine ugašen je beogradski portal e-novine.com. Vijest o tome objavili su svi regionalni mediji. Neki sa žaljenjem, drugi ne skrivajući radost. Sam portal je u posljednjem izdanju 22. jula 2016. objavio niz informacija, reagovanja i sopstveni In memoriam.

Ovaj je portal počeo svoj nedugi život u godini kad je prestao izlaziti splitski kultni Feral tribune. Dakle, 2008. godine. Feral je utemeljen 1993. (prethodno je izlazio kao podlistak Slobodne Dalmacije), a prestao je izlaziti 15. juna 2008. godine. Isticao se izrazito kritičkim tekstovima, uspjelim fotomontažama, provokativnim prvim stranama i briljantnim naslovima. Kao podlistak Slobodne Dalmacije i samostalna revija izlazio je 19 godina.

Znatno kraći vijek od oba ova izdanja imala je bh. satirična revija Polikita, koja je kao dodatak magazinu za politiku, kulturu i kritiku Grafit i pilot-broj počela izlaziti krajem 1995. godine. Kao samostalno izdanje izlazila je od januara 1997. do marta 1999.

Ugašeni i bez izraza saučešća i žaljenja

Pojavu i nestanak sva tri satirična medija povezuju, ako ništa drugo, svakako istovjetni uvjeti u kojima su djelovali i slična sudbina. Progon vlasti. Istina, ne izvršnih i zakonodavnih vlasti, kao u ranoj fazi komunizma. Od devedesetih živimo u demokratiji, zar ne? Uz asistenciju nezainteresovane javnosti i potpuni bojkot oglašivača, njima je presudilo pravosuđe, s enormno visokim novčanim obeštećenjima navodno oštećenim privatnim tužiteljima, a u nekim slučajevima i policija koja je i bez naloga suda plijenila Polikitu u Sarajevu.

U vijesti o prestanku izlaženja e-novina beogradski Tanjug naveo je riječi glavnog urednika Petra Lukovića da je “portal prinuđen na gašenje i zbog “medijskog terora, svekolike mržnje ekstremne desnice i lažne ljevice, strahovlade Višeg suda i sudskih izvršilaca”.

Urednik e-novina je naglasio i da s ponosom saopštava da taj portal niko nije podržao u borbi za opstanak i da “nije primio nikakve izraze žalosti” zbog gašenja. Pošto je pobrojao sve moguće domaće i strane institucije i ličnosti, navodne zaštitnike medijskih sloboda, Luković zaključuje: “Hvala im na ćutanju. Bilo bi nam neprijatno da nas podrže oni koje preziremo.”

Polikita je bila “medijski incident” u BiH

S Feralom stvari stoje nešto drugačije. Zbog njegovog odlaska s javne scene žalili su malobrojni u Hrvatskoj i mnogi u susjednim zemljama i u svijetu, ali niko nije ništa učinio za opstanak novina. Vjerovatno zato što Feral nikog nije štedio.

I Feral su uništili sudske presude i visoka novčana obeštećenja. Šikaniranje je počelo već nakon godinu-dvije nametanjem 50 posto poreza na promet namijenjenog pornografskim magazinima pod izgovorom da objavljuje pornografiju. Istina, Ustavni sud je poništio tu odluku Vlade, ali je 1996. HDZ u Kazneni zakon uveo odredbu po kojoj je javna kritika najviših dužnosnika kazneno djelo, što je doprinijelo nizu tužbi protiv “feralovaca” (kasnije je to izbačeno iz Kaznenog zakona). Uz to, niko Feralu nije davao oglase, a Tisak (distribucija) je činio sve da im reducira izlazak na tržište…

Bosanskohercegovačka Polikita je bila “medijski incident” u poslijeratnoj stvarnosti ove zemlje. U BiH u kojoj su i predstavnici vlasti podržavali satiru kod drugih, a mrštili se kad se pojavila Polikita jer su i sami postali njeni glavni junaci. Sve se okrenulo protiv nje: policija, poreznici, distributeri, pa i štampari. Vjernu sliku tih prilika i sudbine vlastitog izdanja dao je glavni urednik Polikite Samir Šestan.

Ovdje su navedena samo tri primjera u tri zemlje, iako je toga bilo i ranijih godina. Sjetimo se samo zagrebačkog Arkzina (od 1991. do 1998.) ili sarajevskog predratnog omladinskog magazina Valter koji je policija takođe plijenila 1991. godine. Poslijeratni Valter nije bio ni sjenka predratnog izdanja; naprotiv, bio je ruglo koje je služilo za reketiranje javnih ličnosti i pohvale političkoj eliti.

Organizovane hajke i javne prijetnje autorima

Proces nestajanja satiričnih izdanja i općenito satire nije zaustavljen do danas. Na Hrvatskoj radio-televiziji nedavno je skinuta emisija satiričnog sadržaja Montirani proces nakon emitiranja šeste epizode iako je ugovorom precizirano da će biti emitirano deset epizoda.

Na udaru su i autori koji objavljuju svoje kolumne u novinama ili na YouTubeu. Nezavisne novine su 2010. prekinule saradnju (zbog “rezanja troškova”) i prestale objavljivati kolumne Borisa Dežulovića onda kad je dirnuo u – Milorada Dodika. Nakon toga Dežulović objavljuje sedmične kolumne u Oslobođenju, ali ga ni sada neki čitaoci ne ostavljaju na miru. Da i ne spominjem Predraga Lucića i huškaške napade na njega nakon njegove pjesme – Ići, mići, Ahmići izvedene 2013. u Mostaru. Lucić je bio predmet brutalne medijske i javne hajke donedavno.

Ništa bolje nije prošao ni zagrebački glumac Rene Bitorajac koji je u aprilu ove godine na YouTubeu objavio pjesmu Mi Hrvati. Koristeći podlogu slavne pjesme Simona & Garfunkela Sound of Silence, Bitorajac je u spotu podvrgnuo kritici neke od stereotipa vezanih za hrvatsko društvo i mentalitet. I onda doživio salve napada.

“Hrvatsko novinarsko društvo zgroženo je činjenicom da je u emisiji ‘Bujica’ Velimira Bujanca objavljen prilog koji je praktično tjeralica za poznatim hrvatskim glumcem Reneom Bitorajcem te da je portal ‘Narod’ tu tjeralicu ponovio, uključujući i objavu dijela priloga iz ‘Bujice’ u kojem je, između ostalog, jasno vidljiva i adresa na kojoj Bitorajac živi sa suprugom i dvoje djece.”

Umjesto satire – svakodnevica Papine garde

Razlog za progon je uvijek neka vrsta patriotizma i političke podobnosti. Skidanje Montiranog procesa na HRT-u temelji se “na činjenici da se u jednome dijelu scenarija spominje sadržaj koji je neprimjeren emitiranju na HRT-u i potpuno je u suprotnosti s njihovom misijom, vrijednostima i načelima” te smatraju da je “zloupotrebljena tema satirične emisije za raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti”. Uvjereni su i da bi “svaki javni medijski servis u svijetu takav sadržaj ocijenio neprimjerenim i uvredljivim te ga odbacio”.

Kad je tog 20. aprila/travnja s programa skinut Montirani proces, u tom je terminu uvrštena serija pod znakovitim imenom Iz svakodnevice Papine Švicarske garde.

Tvrdnju da bi “svaki javni medijski servis u svijetu takav sadržaj ocijenio neprimjerenim i uvredljivim te ga odbacio” demantiraju primjeri više desetina javnih televizija u svijetu u kojima su upravo satirične emisije najpopularnije i najgledanije. U tome prednjače, naravno, javni servisi u Velikoj Britaniji, Australiji, Kanadi, Izraelu, Holandiji i čak – u Putinovoj Rusiji.

Vrhunski test za slobodu govora i demokratije

U svijetu modernih komunikacija nema kontroverznije medijske teme od odnosa  prema satiri. Jedni je bezuslovno brane, ma kakva bila, drugi je bez ustezanja napadaju. Ali, ta kontroverza nije ostala samo na pitanju individualnih ukusa i vrednovanja. Neki su zbog nje spremni ubijati i čak ići u rat. Dovoljno je podsjetiti se tek dva posljednja takva slučaja: rušilačkih prijetnji i masovnih protesta širom arapskog svijeta 2005. godine nakon 12 objavljenih karikatura u danskom Jillands-Postenu i ubistava 12 urednika i karikaturista u Parizu 2015. (Charlie Hebdo).

Satira je vrhunski test za slobodu govora i demokratiju. Satira je i najveći neprijatelj svih tabua i fundamentalizama – političkih, nacionalnih, vjerskih… Pri tome ne treba zaboraviti da sloboda govora nije sve ono što nam odgovara, nego i ono što nas može uvrijediti, uznemiriti i šokirati (Presude Evropskog suda u predmetima Handyside protiv UK, 1991., The Observer i Guardian protiv UK, 1992., Prager i Oberschlick protiv Austrije, 1995. godine; takođe i 1. odnosno 2. član Zakona o zaštiti od klevete u RS-u i u Federaciji BiH). Ni demokratija nije sve što nam prija, nego i ono što smo dovoljno zreli da toleriramo i prihvatimo bez obzira na to da li nam se sviđa ili ne.

Kako je u autorskom tekstu napisao Samir Šestan: “Ljudi ne vole suočavanje sa stvarnim sobom, bez maski koje služe koliko za javnu upotrebu, toliko i za samoobmanjivanje. A ne vole ni sjećanje na momente kad su pokazali svoje pravo lice.”

To je zapravo suština odnosa prema satiri na Balkanu. Ovdje, srećom, ne ubijaju, ali sve će učiniti da satiru satru.