ZAKONI I SUDSKA PRAKSA U HRVATSKOJ: SAVRŠENO ORUŽJE ZA ZASTRAŠIVANJE NOVINARA

Tužbe za klevete i uvrede nisu jedina prijetnja novinarima u Hrvatskoj. Njima se već tri godine može suditi i za krivično djelo (k.d.) “sramoćenja”. U sudovima različitih nivoa vlasti u Hrvatskoj u toku je najmanje stotinu takvih procesa, od čega je 40 protiv novinara.

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava godinama uzaludno traže ukidanje tog krivičnog djela i dekriminalizaciju klevete i uvrede. Nedavno je zahtjev za ukidanjem k.d. “sramoćenja” podržala i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u susretu s međunarodnom delegacijom za medijske slobode.

HDZ mijenjao, SDP davao neispunjena obećanja

Jedan od najznačajnijih primjera zakona koji sputavaju slobodu medija u Hrvatskoj predstavlja upravo krivično djelo “sramoćenja”, na osnovu kojeg se može kazniti čak i objavljivanje istinitih informacija ukoliko su štetne za nekoga i ukoliko sud odluči da njihovo objavljivanje nije u javnom interesu.

Uvođenje k.d. “sramoćenja” označilo je najveću promjenu u hrvatskom Krivičnom zakonu 2011. godine (stupio na snagu prvog januara 2013.) u poglavlju koje se odnosi na krivična djela protiv časti u ugleda. Zanimljivo je da su promjene Zakona usvojene u vrijeme kad je HDZ bio na vlasti, a da je stupio na snagu kad je SDP imao vlast. SDP i njegovi koalicioni partneri obećavali su da će to krivično djelo ukinuti ili izmijeniti, ali to se nije dogodilo do danas.

Za to krivično djelo propisano je da će se onaj “tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu” kazniti novčanom kaznom do sto osamdeset dnevnih iznosa. Za tzv. kvalificirani oblik sramoćenja propisana je dvostruka visina kazne – 360 dnevnih iznosa. Znači, cijela godišnja plata.

Odgovornost i kad je objavljena istinita informacija

Šta je kvalificirani oblik kaznenog djela sramoćenja? On postoji kada je djelo počinjeno “putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba”. Dakle, sramoćenje počinjeno putem interneta smatra se kvalificiranim oblikom ovog krivičnog djela.

Uvođenjem kaznenog djela sramoćenja prestalo je postojanje dva ranija krivična djela: “iznošenje osobnih i obiteljskih prilika” i “predbacivanje”. Iako krivično djelo “sramoćenja” ima sličnosti s krivičnim djelom klevete, koje je ostalo u hrvatskom Krivičnom/kaznenom zakonu do danas, postoje i neke teorijske razlike. Kleveta se, naime, može počiniti samo ako postoji namjera i ukoliko su objavljene neistinite tvrdnje, dok kod “sramoćenja” nije bitno da li su te tvrdnje istinite, već jedino da li je počinitelj znao da time nanosi štetu ugledu i časti drugog. Počinitelj tako može biti proglašen krivim i ako je iznosio ili pronosio istinite činjenične tvrdnje koje mogu štetiti časti ili ugledu drugoga. On može biti oslobođen odgovornosti jedino ako za te tvrdnje postoji javni interes.

“Sramoćenje” je, naime, jedino krivično djelo protiv časti i ugleda prema kojem novinar može biti osuđen jer je napisao istinu ako, po ocjeni suda, objavljivanje istine nije bilo u javnom interesu. Primjeri iz sudske prakse pokazuju kako nakaradna ocjena suda može biti.

Sudija poziva novinarku da se “opameti”

Hrvatsko novinarsko društvo, pojedini advokati i nevladine organizacije smatraju da je ovakvo krivično djelo savršeno oružje za zastrašivanje novinara i da destimulira istraživačko novinarstvo. To se ponajbolje vidi na primjeru novinarke Jutarnjeg lista Slavice Lukić.

Slavica Lukić je, naime, u nizu istraživačkih priloga između 2012. i 2013. godine, otkrila da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) najizdašnije finansirao privatnu polikliniku Medikol u Zagrebu. Ona je ustanovila i da je među deset privatnih poliklinika koje dobijaju najviše novca od HZZO-a, Medikol godišnje dobijao 26 miliona kuna više od ostalih devet zajedno, ali i da je uprkos svemu na listi najvećih poreskih dužnika s dugom od 25 miliona kuna.

Suvlasnicu Medikola, Ivanku Trstenjak Rajković, navodno je pogodio i osramotio dio teksta iz februara 2013. u kojem je Slavica Lukić ustvrdila da je Medikol, uprkos milionima dobijenim od HZZO-a, nestabilna zdravstvena ustanova. Uz činjenice, i razvoj događaja potvrdio je vrijednosni sud o nestabilnosti Medikola: krajem 2013. računi Poliklinike su blokirani, a njezini su vlasnici u januaru 2013. zatražili predstečajnu nagodbu. Unatoč svemu nevedenom, sudija Marko Benčić tužiteljici Ivanki Trstenjak Rajković dao je za pravo i presudio da je Slavica Lukićkriva za sramoćenje te privatne poliklinike”.

Navodeći da je kazna primjerena ne samo okolnostima počinjenog djela već i “samoj osobi okrivljene”, sudija se u presudi trudio biti “milostiv” prema Slavici Lukić. Kao olakotnu okolnost uzeo je to što dosad nije krivično osuđivana te joj je dosudio kaznu od 26.133 kune, odnosno 80 dnevnih dohodaka, a kao otežavajuću to što je o Medikolu pisala duže vrijeme, i to, po ocjeni suda, “negativno”, te je poslovanje Medikola istraživala iz sudu “nepoznatog, ali očito neopravdanog razloga”. “Kazna će”, tvrdi sudija, osigurati da okrivljena više ne čini krivična djela, “da shvati nedopustivost ovakvog ponašanja” i da utječe na druge da ne čine krivična djela.

Koliko je ova presuda šokantna, još više je citirano obrazloženje. Viši sud je ukinuo prvostepenu presudu.

Švicarski i njemački model u hrvatskim uslovima

Činjenica da su u Hrvatskoj ugled, čast i dostojanstvo zaštićeni krivičnim zakonom, odnosno da ni kleveta, uvreda i “sramoćenje” nisu dekriminalizirani, nije nikakav izuzetak u evropskom zakonodavstvu. Istina je da je posljednjih godina trend mnogih evropskih zemalja potpuna dekriminalizacija, ali još i danas mnogi nisu mijenjali svoje zakone. U Hrvatskoj je u međuvremenu izvršena tek djelimična dekriminalizacija, ukinuta zatvorska kazna i propisana isključivo novčana. Ali, ako ćemo ići do kraja, ni u tom slučaju zatvorska kazna nije sasvim isključena. Ako novčana kazna ne bude plaćena, onda se ona po automatizmu pretvara u kaznu zatvora.

Krivično djelo “sramoćenja”, osim u hrvatskom zakonu, postoji još samo u nekoliko evropskih država. Prije svega, u krivičnim zakonima u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji i u Sloveniji. Zagovornici ostanka “sramoćenja” koriste tu činjenicu kao glavni argument da je zakon dobar i da ništa u njemu ne treba mijenjati.

Protivnici s razlogom tvrde da to poređenje nije opravdano i da je sudska praksa u Hrvatskoj i u navedenim zemljama temeljito različita. U švicarskom i njemačkom  pravnom sistemu ta odredba funkcionira na potpuno drugačiji način. U stručnoj literaturi se ističe da je istina “apsolutna odbrana za novinare”, osim ako se ne zadire u lični i privatni život, jer za privatnost vrijede drugačija pravila slobode govora.

Za tužitelja je ovo najlakši progon novinara

Poznata hrvatska odvjetnica Vesna Alaburić bila je braniteljica u procesu protiv Slavice Lukić. “Da zastupam tužitelja i želim što jednostavnije doći do osude novinara”, kaže ona, “svakako bih tužila za sramoćenje, jer to je za tužitelja najlakši posao”. Govoreći na jednom skupu na kojem je vođena rasprava o tom krivičnom djelu, ona je kazala i da je “uvjerena da je kazneno djelo sramoćenja u zakon uneseno jer je postojala politička volja da se olakša progon novinara”.

Na istom skupu je advokat Emil Havkić potvrdio da većina privatnih tužitelja “u pravilu tuže za sva tri krivična djela – uvredu, klevetu i sramoćenje”.

Novinare progone na svaki način, pa šta prođe… Tužitelji, a i advokati, vole krivične postupke jer oni omogućavaju dvostruko kažnjavanje novinara: prvi put osuđeni novinari plaćaju novčanu kaznu, a drugi put – naknadu štete. Jednom kad dobiju krivičnu presudu (pravni osnov), parnična presuda i naknada štete dobija se bez dugog procesa i čekanja.

Na udaru istraživačko, pošteđeno tabloidno novinarstvo

Dekriminalizaciji klevete, uvrede i “sramoćenja” se protive političari, suci i privatni tužitelji. Prvima i drugima novinari često staju na “žulj”, a trećima odgovara krivični postupak. “Oni koje prozivamo u svojim tekstovima i čije poslovanje i ponašanje propitujemo ovom su kaznenom odredbom dobili savršeno oružje za zastrašivanje novinara, za odmazdu i odvraćanje novinara od toga da se bavi temama u kojima se može izložiti riziku da bude tužen za sramoćenje. Jer sramoćenje može biti sve”, upozorava Slavica Lukić.

Iako u javnosti postoji predstava da se ova krivična odredba odnosi na “žuto novinarstvo”, prve presude pokazuju obrnutu tendenciju. Prvom presudom kažnjeno je istraživačko novinarstvo (Slavica Lukić), a to se ponavlja i u drugim procesima protiv novinara. Tabloidno pisanje o nečijem djetetu ili ljubavnici čini se da nije na udaru.

Vesna Alaburić je u pravu kad tvrdi da se na ovaj način “htjelo disciplinirati novinare”. “Svim drugim profesijama morate dokazati namjeru, jedino se novinari smatraju krivima dok ne dokažu suprotno. Jedino se novinarima ne priznaje pravo na grešku”, kaže ona.