APRIL U REPUBLICI SRPSKOJ: O POKOJNICIMA SVE NAJLJEPŠE

Dnevne novine Press Republike Srpske, nakon 9 godina,  prestale su da izlaze 11. aprila. Pa dobro, reći ćete, s radom su prestale i mnogo veće i bogatije dnevne novine u svijetu pa se ništa strašno nije desilo. Slažem se, ali kroz propast te dnevne novine ogledaju se sav jad i bijeda domaćeg novinarstva.

Krenimo redom.

  1. Izdavač dnevnog lista Press RS bila je kompanija NPC “Internešnel”, ali nikada nismo saznali ko je vlasnik ove kompanije. Svašta se o tome pričalo. Spominjala su se i neka interesantna imena, ali sve je ostalo u sferi spekulisanja i to sada nije ni važno. Važno je da mi danas u BiH još uvijek nemamo zakon o transparentnosti vlasništva medija.
  1. Postoje indicije da je Press RS svojim pisanjem ili ne pisanjem o nekoj temi reketirao određene kompanije u Republici Srpskoj. Ni to nije ništa novo. Javna tajna je da veliki broj medija u Bosni i Hercegovini od toga više zarađuje nego od same prodaje novina. Novinari o tome ćute i nisu spremni da govore.
  1. Svima je poznato da neki mediji plaćaju pojedinim osobama da pišu za njih ili se pojavljuju u njima, ali postoje indicije da je Press RS naplaćivao od pojedinih kolumnista da objavljuje njihove kolumne. Da, dobro ste pročitali: neko je plaćao dnevnim novinama Press RS da objavljuje kolumne Kecmanovića, Ćeranića i drugih, a da to nikada nije vidljivo istaknuto kao PR-tekst ili marketing. Od kuda novci ovim “poznatim i priznatim” kolumnistima i zašto su morali da plaćaju za objavljivanje svojih pisanija, možemo samo da nagađamo.
  1. Još odranije smo znali da Press RS voli da poturi građanima poneki izmišljeni intervju i da poslije nastavi saradnju s novinarom koji je “uradio” intervju kao da se ništa nije desilo.

Povodom prestanka rada Pressa RS oglasio se i Klub novinara Banjaluke koji je napisao: Gašenje dnevnih novina Press RS pokazalo je, još jednom, koliko je situacija u medijima u BiH i RS ozbiljna i zabrinjavajuća. Nakon Fokusa, Respekta, Ekstra magazina i (Novog) Reportera ugašene su jedne od najtiražnijih dnevnih novina u Republici Srpskoj.”

Ovakvo oglašavanje Kluba novinara Banjaluke je veoma dobra ilustracije koliko novinari u Republici Srpskoj nisu spremni da se suoče sa sopstvenim demonima i napokon razdvoje profesionalizam od onoga što to sigurno nije. Biti tiražan danas nije nikakav dokaz kvaliteta i mislim da to ne treba posebno obrazlagati, kao ni broj lajkova na portalima. Ko je i ovlaš pratio gore navedene medije, a kojih se sa sjetom sjeća Klub novinara Banjaluke, potpuno mu je jasno da su oni svojim nestankom značajno poboljšali medijsku sliku u Republici Srpskoj.

Srneća leđa

Ali time agonija ne prestaje. U aprilu smo bili svjedoci urušavanja ugleda javnih ustanova koje se bave novinarstvom i koje bi morale da rade u interesu svih njenih građana bez obzira na njihovo političko opredjeljenje, nacionalnu ili vjersku pripadnost ili ekonomsku situaciju u kojoj se nalaze. Naravno, govorim o novinskoj agenciji SRNA i javnom RTV servisu RTRS.

I RTRS i SRNA su odavno “poturile leđa” u službu SNSD-a, a protiv opozicionog Saveza za promjene. Njihove glavne mete su ministri Mirko Šarović i Dragan Mektić u Savjetu ministara BiH i za njihovu diskreditaciju se ne biraju ni ljudi ni sredstva.

Tako smo u posljednjih šest mjeseci bili svjedoci meteorskog uspona Gorana Suvare, koji je preko noći od kriminalca (optužen za pet krivičnih djela, te pravosnažno osuđen za nedozvoljenu proizvodnju i promet oružja ili eksplozivnih materija) postao patriota i zaštitnik Republike Srpske. Njegova minutaža na javnom RTV servisu u udarnom terminu bila je nedostižna bilo kojem opozicionom političaru iz Republike Srpske. Preko njega se vlast u Republici Srpskoj pokušala da obračuna s ministrom Mektićem, ali bez velikog uspjeha.

Danas je Suvara u zatvoru, urednici su na broju, a RTRS nastavlja po starom.

Prije neko veče, u političkom magazinu “Pečat”, opet na RTRS-u, mogli smo čuti da je zvanični stav predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da “ovaj narod mora da zna da je Mirko Šarović izdajnik i neprijatelj Republike Srpske”.

Vidite kako je lako biti novinar u Republici Srpskoj.

Istovremeno, SRNA se obračunavala s ministrom Mektićem, a sve je počelo s informacijom da je “ministar bezbjednosti u Savjetu ministara BiH Dragan Mektić diplomirao 19. decembra 1979. na Višoj upravnoj školi u Zagrebu i stekao zvanje upravni pravnik, a ne na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Studij za unutrašnje poslove, zvanje diplomirani kriminalista, kako je navedeno u Mektićevoj biografiji na sajtu Savjeta ministara BiH”. Onda je to Mektić ekspresno demantovao, a onda SRNA sljedeći dan šalje saopštenje u kojem na kraju teksta ponavljaju jučerašnju vijest i u samom tekstu ostavljaju kategoriju “upravnog pravnika” (niži stepen), bez ijedne riječi o Mektićevoj stečenoj diplomi u kojoj se jasno vidi da je završeni stepen njegovog obrazovanja VII stepen.

Za kim zvona zvone?

I dalje će privatni mediji u Republici Srpskoj propadati, ali će i nastajati novi. I dalje će RTRS i SRNA biti u službi vlasti, bez obzira ko je na vlasti. I ne pitajte se za kim zvona zvone. Ona zvone za naše novinarstvo.