SLUČAJ MAHIRA RAKOVCA: KRATKI PREGLED MEDIJSKOG BEŠČAŠĆA

Sredinom decembra prošle godine, jedan dječak odlučio je da sebi oduzme život. Nije više imao snage da živi s traumom koja je bila toliko strašna da nije mogao zamisliti da je ikome ispriča. I smrt mu se učinila kao bolji izbor.

Jedanaestog januara, kada počinjemo pisati ovaj tekst, medijska pomama koju je izazvalo samoubistvo Mahira Rakovca još ne jenjava. Neovisno od toga kakav će biti ishod slučaja i šta će pokazati rezultati istrage, izvjesno je da mu po žestini reakcije javnosti i silini medijskog interesa, u našem medijskom prostoru nema premca. Zbog toga zaslužuje posebnu pažnju i detaljnu analizu. U nastavku ćemo predstaviti hronološki presjek slučaja i prisjetiti se kako se stvar u medijima odvijala od početka. A počela je od kraja, ili od crne hronike.

Bespuća crne hronike

Odavno je poznato da je samoubistvo jedna od najatraktivnijih tema crne hronike, naročito kada se radi o djetetu. Ni ovaj put nije bilo drugačije, i internetski portali i dnevne novine su izvijestili o samoubistvu tinejdžera na Dobrinji tog kobnog 14. decembra. U većini tih prvih crtica ne otkriva se identitet dječaka, vjerovatno samo zato što još nije bio poznat, ali se mjesto tragedije detaljno opisuje i navodi se tačna adresa na kojoj se sve desilo. Špekuliše se o razlozima samoubistva i intervjuišu komšije koji su se zadesili na mjestu nesreće, a koji su navodno primijetili čudno ponašanje dječaka. U nekim izvještajima spominje se da je nesreći prethodio požar i da je dječak skočio jer se spašavao od vatre, a u drugim da je prije skoka pušio cigarete. U nekim se razlozi za samoubistvo nalaze u lošim ocjenama, a u drugim se tvrdi da na mjestu tragedije nije bio niko od članova porodice.

Zajednička karakteristika svih tih navoda jeste da ne odgovaraju istini i jedina svrha im je bila popunjavanje novinskog stupca sadržajem za čitanje. Daljim tokom događaja i tužnom rekonstrukcijom, saznali smo da je dijete bilo odličan đak, nije pušilo, a da su na mjestu nesreće itekako bili članovi porodice. Većina tekstova bila je opremljena i slikama tijela dječaka i neki portali baš su se zdušno potrudili da nam ga prikažu iz različitih uglova. Hvala na plavo-bijelom pokrivaču onome ko ga je stavio, jer bismo u suprotnom vjerovatno gledali otkriveno tijelo. Drugim riječima, sve vijesti o Mahirovom samoubistvu karakterišu uobičajene boljke izvještavanja o ovakvim tragedijama: senzacionalizam, rekonstrukcija uzroka, korištenje neprovjerenih informacija, objavljivanje adrese i identiteta… A nakon što se otkrilo da je poočim djeteta medijski eksponirana ličnost, Dubravko Lovrenović, to je već ionako atraktivnu vijest ispalilo u nove visine medijske znatiželje.

Pisma roditelja

Slijedi nekoliko dana zatišja, a onda u medijski prostor dospijevaju pisma roditelja. Prvo se javnosti 27. decembra obratio dječakov poočim u uvodu teksta posvećenog knjizi koju je promovisao i koji je iskoristio da bi sadržajno i tematski povezao knjigu i traumu gubitka koju upravo proživljava. U njemu se prvi put navodi da je dječak žrtva vršnjačkog nasilja. Lovrenović spominje djecu kojima bi “pozavidio i stanovnik Danteovog Pakla” i nastavnike škole u kojoj se desilo nasilje, iako ne iznosi nikakve detalje zlostavljanja. Detaljnija i direktnija je Mahirova majka, Alisa Mahmutović, u Otvorenom pismu koje se pojavilo uoči Nove godine i koje je po portalima dijeljeno nekoliko narednih dana. Njeno obraćanje izuzetne emotivne težine, ali i zadivljujuće racionalnosti uprkos bolu, adresiralo je osobe i institucije koje snose odgovornost za Mahirovu smrt. Ono što je bitno istaći jeste da je Mahmutović, pored djece zlostavljača, škole i nadležnih institucija, prozvala policiju i, na kraju, medije zbog načina na koji su popratili nesreću. Tako u pismu spominje “portale gladne senzacija i krvi”, koji su prenijeli Mahirovu osmrtnicu i 40 fotografija sa dženaze. Pritom imenuje portale Ekskluziva, Patria i Doznajemo, čije novinare naziva strvinarima, apeluje na njihovu savjest i obraća se Vijeću za štampu zbog “mučenja i iživljavanja nad roditeljima žrtve”. Nije zabilježeno da je nakon toga došlo do javne osude tog  brutalnog medijskog lešinarenja njihove nesreće, ali su, vjerovatno zbog ovog obraćanja, sporne slike dženaze s portala uklonjene, jer se više ne mogu naći. Ono pak što još stoji jesu najave dženaze (od 16. decembra), u kojima se ističe ko je dječak i čiji je pastorak jer je to, nesumnjivo, trebalo održati interes čitatelja i za samu dženazu.

S ove vremenske distance može se vidjeti da je upravo ovo pismo predstavljalo inicijalnu kapislu za eksploziju koja se desila u narednim danima. Reakcije javnosti dodatno su podgrijavane daljim obraćanjima roditelja, kao i bezbrojnim portalskim varijacijama na njihova starija obraćanja. Njima je svaki portal davao sopstveni pečat novim naslovom, u kojem se isticao drugi detalj pisma i stvarao utisak da se radi o do tada nepročitanom tekstu. Očuh Dubravko Lovrenović uputio poruku zlostavljačima djece; Djevojčice su gledale dok su silovali Mahira; Mahirova majka odgovorila Internacionalnoj školi: Mom sinu su u vašoj školi prijetili da će mu majku prodati u bijelo roblje; Dubravko Lovrenović, očuh Mahira Rakovca: Spasavajmo dječije duše; Novo pismo Alise Mahmutović: Neki nam ubiše dijete, a nas prozvaše krivcima… Zanimljivo je da se video s Lovrenovićem obraćanjem na nekim portalima oprema neutralno, a na drugim najavljuje senzacionalistički: Doznala se i najstrašnija stvar, ovo je prethodilo Mahirovom skoku u smrt. A kako vrijeme prolazi, i sadržaji se umnožavaju, sve se više koriste “šokirajući” označitelji u naslovima. U praćenje teme zdušno se uključuju i srpski i hrvatski portali i unaprijed se, već iz samog naslova i načina na koji je popraćen određeni tekst/video, može zaključiti da li se radi o ozbiljnijem ili “žućem” portalu.

Reakcije javnosti

Previranja uzrokovana pismima protežu se u nekoliko smjerova. Već na samom početku, online medijima kruži spisak javnih ličnosti koje pružaju podršku roditeljima i zalažu se za promjenu Zakona o maloljetničkoj delinkvenciji. Pojavljuju se brojne kolumne koje se bave tragedijom i na određeni način dotiču društvenog konteksta koji je doveo do nje (Selvedin Avdić, Ahmed Burić, Emir Imamović, Martina Mlinarević-Sopta, Vlastimir Mijović, Asja Bakić…). Oglašava se Društvo psihologa i počinje da se spominje vršnjačko nasilje u bh. školama. Naročito je vrijedno istaknuti da se javljaju bivši učenici koji su u Međunarodnoj školi pretrpjeli nasilje, kao i da medije preplavljuju slučajevi nasilja nad djecom iz drugih bh. škola. I političke stranke se oglašavaju pružanjem podrške i prijedlozima Zakona, a čelnici Kantona dopunama Zakona koje se tiču maloljetničkog prestupništva. Uporedo s time, na Facebooku nastaje grupa Pravda za Mahira, koja, dok nastaje ovaj tekst, ima skoro 70.000 članova i predstavlja neprocjenjiv medijski registar slučaja. Sve ove medijske pojave ohrabruju i bivše uposlenike škole da se jave i progovore protiv politike i ustroja ove ustanove. A što se tiče same škole (koja spada u obrazovnu mrežu Bosna Sema), ona se oglašava tek nekoliko dana nakon prvih optužbi i to prilično oskudnim saopštenjem. U njemu se, nakon kurtoaznog izjavljivanja saučešća, ograđuju od bilo kakve odgovornosti za zlostavljanje djeteta. Indikativno je da u ovom saopštenju, na što su Mahirovi roditelji odmah ukazali, nema nikakvog zvaničnog pečata ni potpisa.

Škola se brani

Sve je ovo stvorilo savršen teren za propitivanje prirode i statusa same škole te političke pozadine vlasnika lanca spomenutih obrazovnih institucija u svijetu. Mehanizmi kojima se škola služi u svojim daljim obraćanjima odgovaraju metodama kojima se služio direktor škole, Ramazan Çingil, u nastupu u dnevniku Face TV-a devetog januara. Radi se o poricanju, zamjeni teza i korištenju sofizama, upotrebi floskula da niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, onih o djeci koja su samo djeca itd. Umjesto da unaprijed prihvati svoj dio odgovornosti, ukoliko se optužbe o zlostavljanju pokažu kao tačne, direktor škole uzvraća napadom i optužuje Mahirove roditelje za medijski pritisak kojim su izložili djecu zlostavljače. Iz ovoga se, također, dalo zaključiti da škola neće birati sredstva da zadrži svoj status u BiH bez obzira na rezultate istrage.

U cijeloj ovoj medijskoj halabuci najmanje je bilo vijesti o samoj istrazi, iako je istražni postupak, kako tvrde roditelji, otvoren još na početku, ali do dana završavanja ovog teksta nema nikakvih zvaničnih rezultata. Ostaje pitanje koliko je njihovo neoglašavanje pogodovalo donošenju individualnih i medijskih presuda i govoru mržnje koji su zamalo doveli  do javnog linča, što je bilo povod da određeni mediji prestanu pisati o ovome slučaju, a oglasilo se i Udruženje novinara saopštenjem u kojem je pozvalo urednike medija, “posebno urednike news portala i online medijskih platformi, da s mnogo više odgovornosti, senzibilnosti i novinarske profesionalnosti izvještavaju” o ovim događajima.

Etičke i profesionalne norme

Neizostavno u ovakvim slučajevima je i falsificiranje dokaza i iznošenje prljavog veša. Već je ukazano na rušenje etičkih i profesionalnih kodeksa od strane pojedinih portala, što se odnosi na vulgarno otkrivanje privatnosti, pretpostavljanje razloga samoubistva i objavljivanje fotografija dječakovog tijela/pogreba u rubrici u kojoj se dijele slike s noćnih izlazaka i modnih događaja. Međutim, naročito gnusan momenat predstavlja način uvođenja u priču dječakovog biološkog oca a da se pritom ne navodi izvor informacija. Naprosto, nije moguće utvrditi da li je i gdje otac iznio ove optužbe, a radi se o ozbiljnim tvrdnjama. Tako otac navodno nalazi sumnjivim što su reakcije majke i očuha krenule prekasno, tek sedam dana nakon ubistva, i to nakon što je, kako tvrdi, on zatražio obdukciju. Otac navodi i da je dječak znao imati modrice po tijelu jer ga je majka zlostavljala, nije mu dala da uđe u kuću itd… Prilikom daljih analiza ovog slučaja, treba obratiti pažnju na izvore informacija. Da li su iznesene tvrdnje potkrijepljene kredibilnim izvorima informacija ili se sve svodi na rekla-kazala? Ko ima interesa od ovako plasiranih informacija?

Ima li epiloga?

Na epilog slučaja Mahira Rakovca još čekamo. Izvjesno je da će se mediji još neko vrijeme baviti njime, barem dok ne odluče šta će raditi s rezultatima istrage, kakvi god oni bili. Za druge vrste epiloga, one dublje i mnogo značajnije, koji se tiču njegovih roditelja i bliskih ljudi, nadamo se da će, ako se dese, ostati izvan medijske sfere, jer ih ona nije dostojna. Ono što s izvjesnošću možemo ponoviti jeste da nas je slučaj Mahira Rakovca kolektivno potresao i trgnuo iz apatije. Poražavajuće je da se trebalo desiti nešto tako stravično da bi došlo do toga. Ponovimo, trebalo je da se u školi dogodi brutalan zločin da bi se postavilo pitanje o kakvoj se obrazovnoj instituciji uopće radi, bez obzira što organizacija kojoj škola pripada u BiH postoji decenijama. Trebalo je da se jedan dječak ubije da bi se pokrenulo pitanje vršnjačkog nasilja iako je i ono prisutno decenijama. A dječije patologije su uzročno-posljedično i proporcionalno vezane za patologije društva u kojem se javljaju i ne mogu se odvojeno posmatrati. Nema sumnje da je društvo koje je dovelo do ubistva senzibilnog,  nekonformističkog dječaka kakav je bio Mahir i pretvorilo ga u medijski slučaj, duboko bolesno. Ono je, ako ne baš sasvim, onda veoma blizu svog potpunog moralnog i ljudskog sunovrata. Zato bi nam slučaj Mahira Rakovca, koji će, ovakav kakav je, ostati i u medijskim analima, trebao poslužiti kao precizan simptom stanja u kojem se to društvo nalazilo. A u periodu koji nam slijedi nadajmo se da će nam podsjećanje na Mahira pomoći u održavanju ovo malo savjesti koje još imamo.