TV INTERVJUI: Vječno ponavljanje istog

Intervjui koji se emitiraju na bh. televizijskim stanicama rijetko ponude gledateljima nešto novo. Uglavnom se svode na već viđene scenarije, gotovo uvijek iste goste i sličan pristup temama. Uprkos tome, razlike među intervjuima su itekako vidljive, a zavise od iskustva i spremnosti voditelja. To je posebno primjetno kada su u pitanju zahtjevni gosti i teme koje se tiču šireg poznavanja ustavnog i političkog uređenja Bosne i Hercegovine.

Dodik kod Hadžifejzovića

Senad Hadžifejzović je u Face to Face ugostio Milorada Dodika (28. 11. 2015.). Sedmicu kasnije, gost mu je bio Bakir Izetbegović (4. 12. 2015.). Poređenjem dva gostovanja vidi se da Hadžifejzović, što je veoma rijetko, svakom gostu pristupa individualno, ne slijedeći čak niti ustaljenu matricu obraćanja. Hadžifejzović nije persirao Dodika i oslovljavao ga je s “druže”, karikirajući njegov položaj lažnog socijademokrate istovremeno se ne libeći pitati ga o tome. Sve vrijeme intervjua, koji je trajao skoro sat vremena, Hadžifejzović je u potpunosti držao konce u rukama, s vremena na vrijeme čak zbunjujući Dodika i insistirajući na nekim kontradikcijama u nastupu svog gosta. Novinari se često ustručavaju Milorada Dodika otvoreno pitati neke stvari. No, Hadžifejzović se nije libio da Dodika upita o tome da li se prave neke kalkulacije kada je pitanju pristup BiH NATO savezu, a u vezi s postupcima Aleksandra Vučića. Lagano prelazeći s teme na temu, Hadžifejzović je otvorio zanemarena pitanja, poput onog o Centralnoj banci BiH i široj monetarnoj politici. Voditelj je pitao Dodika i zašto nije reagirao pri izboru Osmana Mehmedagića Osmice na čelo OSA-e, zbog čega se poslije žalio u javnom prostoru, ali i o tome kako je odluku Ustavnog suda BiH o 9. januaru iskoristio za svoje političko oživljavanje.

Intervju s Bakirom Izetbegovićem je bio manje zanimljiv. Bitno je napomenuti da je voditelj Hadžifejzović Izetbegovića oslovljavao s “gospodine predsjedniče” i persirao ga. Način na koji je vođen intervju s Izetbegovićem ostavlja dvostruku mogućnost tumačenja ovakvog postupka. S jedne strane, na tren se učini da se radi o predimenzioniranom poštovanju gosta i njegove funkcije. S druge strane, kada Hadžifejzović napravi kritički otklon spram Izetbegovićevih stavova, čini se kao da ga oslovljavanjem želi podsjetiti na ozbiljnost predsjedničke funkcije te sugerirati da je Izetbegović ne shvata dovoljno ozbiljno. Intervjui Senada Hadžifejzovića najčešće imaju ovakav višeznačan stilski registar u kojem voditelj suvereno hodi i u potpunosti kontrolira emisiju. Ono što je bilo manje zanimljivo u odnosu na intervju s Dodikom jesu pitanja o tome zašto se neki jesu ili nisu pojavili na potpisivanju deklaracije “trideset sedam bošnjačkih lidera”. S druge strane, odlično pripremljeni i informirani Hadžifejzović insistirao je na tome da ni bošnjačka strana, odnosno SDA, ne poštuje odluke Ustavnog Suda BiH kada je u pitanju, recimo, grad Mostar, čime je problem nepoštovanja odluka Ustavnog suda BiH šire kontekstualizirao i postavio na pravo mjesto. Osim toga, voditelj je vrlo detaljno i vješto, ne skrećući u tabloidnost, propitao Izetbegovićeve odnose s braćom Čampara i Fahrudinom Radončićem i znao je procijeniti kada treba pristati na opća mjesta sugovornika, a kada ne. No, kada je Bakir Izetbegović rekao kako imamo “previše puta da se političar progoni sudski, a tome nije bilo mjesto”, navodeći kao primjere Mladena Ivanića, Dragana Čovića i Mirka Šarovića, koji su oslobođeni optužbi za malverzacije, voditelj nije našao za shodno da ga pita je li to prije dokaz političkog utjecaja na sudstvo nego nevinosti tih političara. Ovo je još problematičnije kada se uzme u obzir da voditelj nije reagirao na Izetbegovićevu tvrdnju da se time remetio porodični mir optuženih, kao da je taj mir u cijeloj priči o sudstvu relevantan.

Opće o općim mjestima

Potpuno drugačije, na televiziji Pink BiH realizirao se intervju “Na kraju sedmice”, urednika i voditelja Sanela Musaefendića (11. 12. 2015.). Jasno je da voditelj mora predstaviti gosta emisije, no nekada se desi da voditelj, umjesto da predstavi gosta u kratkim biografskim crtama, gledateljstvu nameće mišljenje o njemu. Tako je voditelj na početku ove emisije rekao: “Moj večerašnji gost ne voli ultimatume, moj gost ne voli ucjene, bori se za ravnopravnost svih naroda u BiH, da se ispoštuju državne institucije…”

Dakle, nije ostavio prostora da gledaoci odluče o tome da li se Denis Bećirović zbilja za ovo bori. I sav intervju je koncipiran kao dokaz ove početne tvrdnje. Pritom, voditelj je često nejasan kao kada prije prvog pitanja postavlja tvrdnju: “SDP definitivno neće podržati što se tiče novog zakona kada je u pitanju Sud, odnosno Ustav BiH, ono što dolazi iz RS-a.” Tvrdnja je, što je boljka intervjua inače, nedorečena i neprecizno formulirana, tako da gledatelj ne zna na šta se tačno misli. Voditelj je u jednom trenutku pitao: “Gdje entiteti nađu prostor da ucjenjuju državne institucije?” Budući da je prethodnih dana javni prostor bio prezasićen informacijama o problemima s tzv. entitetskim vetom, pitanje je da li voditelj nije informiran ili samo potcjenjuje svoje gledaoce. Dakle, s jedne strane imamo sasvim neodređenu tvrdnju koja gledaocima ne pruža osnovne informacije o temi. S druge strane, postavlja se pitanje koje funkcionira kao redundanca budući da se o tome neprestano govori i da je to jedan od ozbiljnijih problema ustavnih promjena. Da intervju ne bude ponavljanje općih mjesta, pobrinuo se, ne voditelj, nego – gost. Tako je Denis Bećirović pojasnio određene mehanizme, kao i nedoumice oko tvrdnji Bariše Čolaka i Bože Ljubića o smjeni stranih sudija nakon pet godina Daytona te o kontinuitetu države, odnosno načinu na koji je on upisan u Ustav. Pozitivna stvar je prilog na kraju emisije, u kojem se detaljno razjašnjavaju mehanizmi djelovanja Ustavnog suda i to kako će se dalje odvijati situacija s problemom 9. januara. To je jedan od rijetkih priloga koji je građanima razjasnio da, kada su u pitanju mehanizmi provođenja odluka Ustavnog suda, ništa ne može biti prepušteno slučaju i samovolji jer postoji niz procedura kojima se to regulira.

Rušenje ili betoniranje stereotipa?

Gost emisije “Upitnik” na TV Hayat (7. 12. 2015., urednik i voditelj Aldin Arnautović) bio je Izet Hadžić, stanovnik sela Ošve kod Maglaja. Iako je ovo selo u javnosti ocijenjeno kao jedno od gnijezda vehabijskog pokreta, ipak se otvara pitanje o smislu pozivanja ovog gosta u studio. Radi li se tu o rušenju stereotipa ili pak njihovom dodatnom ojačavanju? O otvaranju priče o radikalizaciji ili pak njenom banaliziranju? Odgovori zavise od načina na koji se vodi emisija. A tu se otvara mnoštvo problema. Već pri prvom pitanju: “Ko ste vi: vehabija, džihadista, selefija ili nešto drugo?”, vidi se želja voditelja da ne pristane ni uz vrijednosnu stranu kojoj pripada gost, ali ni na vrijednosnu stranu medija i policijskih agencija koji ove ljude označavaju kao opasnost same po sebi. Ovo bi bila izuzetno pohvalna pozicija da intervju nije nevješto vođen. Bilo je tu dosta općih mjesta i pitanja poput onih kako se promijenio gostov životni put ili o tome da li te ljude neko plaća. Gost je veoma vješto izbjegavao odgovore na ova pitanja, a voditelj nije našao za shodno da insistira na njima. Tako je gost na pitanje o finansijama pričao priču o tome kako svojoj kćerki nije mogao kupiti cipelice i supruzi sok, ali ga je, kada je došao kući, to dvoje sačekalo jer mu je to donijela neka daleka rodica i da se on tako finansira.*

Gost je u jednom trenutku rekao da su muslimanski učenjaci izdali fetvu da je odlazak u džihad u Siriju fardi-ajn i dao definiciju ovog teološkog pojma koja je u potpunosti netačna. No, voditelj to nije prepoznao i nije pitao gosta o tome, demonstrirajući svoje nepoznavanje oblasti. Osim toga, voditelj niti u jednom trenutku ne problematizira držanje svog gosta kao nepogrešivog islamskog autoriteta niti činjenicu da taj gost tvrdi da je njegova zajednica nastala spontano, dok u emisiji neprestano koristi zamjenicu “mi” koja sugerira organiziranost. Ko su ti “mi” i ko stoji iza njih, nije odgovoreno u emisiji. Najproblematičniji dio je svakako onaj u kojem se govori o prijetnjama koje je Hadžić navodno primio od IDIL-a. Hadžić tvrdi da poznaje te ljude, a voditelj ne insistira na tome da se sazna ko su oni iako je iz Hadžićeve priče jasno da su to saradnici IDIL-a u BiH. Sve u svemu, “Upitnik” je emisija s potencijalom, posebno kada se uzme u obzir koga su do sada zvali u goste (npr. Vedranu Rudan i Srećka Horvata, što je za bh. javni prostor krajnje neobično). Ipak, voditelj se, da bi opravdao format emisije, mora bolje pripremiti i steći iskustvo potrebno za ovaj tip emisija.

*Na ovom mjestu iz teksta je izbačen paragraf koji je govorio o zatvorenosti sela Ošve za javnost jer nismo uspjeli provjeriti neke bitne činjenice.