ŠTA JE NAŠIM MEDIJIMA ZAKON O RADU?

U prošlom dosjeu, pišući o reformskoj agendi, posebno sam se osvrnuo na činjenicu da je glavni problem pristupa medija bio nedostatak informacija o njenom sadržaju. Zato je sada, kada svjedočimo prvoj praktičnoj promjeni proizašloj iz agende, novom Zakonu o radu, izuzetno važno pitati se sljedeće: da li su mediji naučili nešto na primjeru reformske agende, o kojoj niko nije pisao dok nije bilo prekasno? Koliko se medija, s naglaskom na bh. portale, usudilo da priči o Zakonu o radu pristupe iz analitičkog ugla umjesto već uobičajenih opcija: prenošenja agencijskih vijesti, šturog izvještavanja ili korištenja zapaljive situacije kao što su demonstracije za podizanje čitanosti?

Mada je portal Radija Sarajevo deklarativno djelovao zainteresovan za obje strane spornog zakona, te su se potrudili da daju prostor i poslodavcima, ali i sindikatu, čini se da je stav uredništva ipak stav podrške novom ZoR-u. Tako su u članku “Infografika: Šta donosi novi Zakon o radu FBiH?”predstavili infografiku sa portala Posao.ba (čiji se vlasnik Edin Mehić o ZoR-u u ranijim javnim nastupima uvijek izjašnjavao isključivo pozitivno), implicirajući njenu apsolutnu ispravnost posebno istaknutom rečenicom “A šta je istina?”. Sama infografika, koja je pogrešno predstavljena kao serija istih (naime, radi se o jednoj te istoj većoj infografici kasnije podijeljenoj na tri različite slike), u vrhu posebno naglašava samo pozitivne izmjene, kao što su zabrana diskriminacije, uznemiravanja, mobinga, itd. Međutim, određene elemente ipak treba posmatrati kritički: pod naslovom “Radno vrijeme, dežurstva, odmori i odsustva”, činjenica da se u novom ZoR-u uvodi kategorija “pripravnosti, koja podrazumijeva vrijeme u kojem radnik mora biti pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova”, a koja se “ne smatra radnim vremenom” (a koja je očito problematična), predstavljena je tik do podatka o novom broju plaćenih radnih dana godišnjeg odmora koji su povećani za dva, pa je tako pozitivna strana te informacije ublažila ili negirala negativnost ove prve. Ovdje bi se moglo govoriti i o manipulaciji čitaocima, koji će prvo pročitati lošu vijest, a zatim će im se servirati dobra, na šta će čitalac onda slegnuti ramenima i reći “dobro je, moglo je biti i gore”.

U istom članku, također je zanimljiv i disclaimer koji kaže: “Infografika ima isključivo informativnu svrhu. Za savjet koji će utjecati na vaše odluke obratite se svom advokatu, sindikalnom pravniku ili sl. Posao.ba i Radiosarajevo.ba ne snose posljedice za eventualne odluke koje bi slijedile iz upotrebe ovih infografika.” Iako je nejasno od čega su se tačno Posao.ba i RSA ogradili, pretpostavit ćemo da je u pitanju onaj prvi Molotovljev koktel koji na kraju nije poletio ka Federalnoj vladi u vrijeme protesta sindikata.

Oslobođenje i Eldar Dizdarević opet su osvjetlali obraz medija u generalno nimalo impresivnom pristupu ovoj tematici. U kolumni “Zakoni osuđuju ekonomiju na propast”od četvrtog augusta, Dizdarević prvo dozvoljava da se saslušaju argumenti “za”, a zatim na vrlo efektan i pronicljiv način ukazuje na nelogičnost istih. Posebno je bitna njegova reakcija na komentare političara da možemo očekivati porast zapošljavanja, gdje koristeći statističke podatke vješto ukazuje na činjenicu da je u Bosni i Hercegovini pad nezaposlenosti i porast zaposlenosti trend koji je započeo i bez novog zakona. Preciznoj statistici i ispravnoj interpretaciji pokazatelja teško je suprotstaviti obične floskule, tako da je Dizdarević ovu bitku argumenata dobio na elegantan, a jednostavan način.

I sami zaključak njegovog članka, u kojem Dizdarević jasno kaže da je jedina pozitivna stvar činjenica da se već sada zna ko će preuzeti odgovornost za rezultate novog zakona, dodatno je osnažen sjajnom rečenicom: “U zemlji u kojoj zakone pišu predstavnici MMF-a i Svjetske banke, a mjere reformske ekonomske politike kroje predstavnici međunarodne zajednice, u kojoj poslanici hladno ignorišu zahtjeve hiljada radnika, a političari samo teže povećanju poreza i novom zaduživanju radi isplate svojih plata… ekonomija, privreda, proizvodnja, a i prava svih radnika jednostavno su osuđeni na propast.” Po iskrenosti i direktnosti, ali i stručnosti u ovoj tematici, Eldaru Dizdareviću trenutno nema ravnog.

Dugogodišnji čitaoci Slobodne Bosne iznenadit će se činjenicom da je SB po broju članaka na temu Zakona o radu većinom na njegovoj strani, i to uglavnom iz perspektive poslodavaca. Ono što se posebno ističe u njihovom pokriću ove tematike je da je u bar dva članka sukob donosilaca odluka na jednoj strani i radnika i sindikata na drugoj predstavljen kao sučeljavanje privrednika i “birokrata”. Tako su okvalifikovani protivnici novog zakona u članku od 28. jula naslovljenom sa “SUKOB PRIVREDE I BIROKRATIJE: Novi Zakon o radu pogoduje privrednicima, protivi se samo privilegirani sloj birokrata”. Ili su proglašeni “privilegovanima”, u intervjuu s premijerom FBiH Fadilom Novalićem pod naslovom “FADIL NOVALIĆ: ‘Protiv Zakona o radu su bili oni čija je prosječna plata između 1.000 i 2.000 KM’“. Prvi članak je, ustvari, copy-pasteovan članak sa portala Klix, iako ni Klix ni autor teksta A. Džano nisu potpisani na vidnom mjestu (mada se Klix.ba ipak spominje jednom, u samom tekstu). Jednostranost ovog teksta vidljiva je iz činjenice da su za sagovornike odabrani isključivo poslovni ljudi, pa time nije ostavljeno prostora oprečnom mišljenju, pogotovo ne onima koje Zakon o radu svojim izmjenama najviše i pogađa – radnicima.

Pažnju najviše privlači pozivanje na približavanje evropskim standardima, jer je novi Zakon o radu baziran na zakonima EU, gdje niko nije našao za shodno da napomene da su EU zakoni ustvari apsolutni minimum koji se zahtijeva od članica, a da mnoge članice imaju daleko bolje i za radnike povoljnije zakone i druga sistemska rješenja. Također, kritika zakona “iz prošlog sistema koji nije bio zasnovan na slobodnoj tržišnoj ekonomiji”, a koji je bio na štetu poslodavaca po tvrdnjama sagovornika, zasnovana je na floskuli da je pisan od strane onih koji su navikli da primaju platu bez obzira na učinak, umjesto da se našlo za shodno da se komparativnim putem dokaže na koji način je novi zakon povoljniji i za radnike i za poslodavce.

Intervju SB s Fadilom Novalićem na sajtu ovog sedmičnog lista nije bio u potpunosti dostupan, pa ga ne bi bilo fer analizirati, ali iz onog što jeste izdvojeno u ranije spomenutom članku očito je da je službeno tumačenje premijera Vlade FBiH gotovo identično onom (odabranih) poslodavaca. Jedina razlika je u tome da se Novalić opredijelio kritikovati zaposlene u javnom sektoru, ali i većinom govoriti opet samo o pozitivnim aspektima novog zakona, pritom skrećući svako pitanje o mogućim problemima u Zakonu o radu na srodne, ali afirmativne, primjere. Da je Novalić odličan demagog, ne treba da čudi, posebno uzevši u obzir njegove javne nastupe tokom usvajanja Reformske agende, te je za očekivati da će nastaviti sa skretanjem pažnje javnosti i u budućnosti. Ono što treba da čudi je da je nekada izrazito hrabra SB očito istupila zube, i da je nespremna uhvatiti se ukoštac sa ovakvom tematikom i ovakvim sagovornicima.

Iako se portal Klix u toku izglasavanja Zakona o radu u Parlamentu Federacije BiH većinom bavio izjavama političara i njihovim prepucavanjem, ipak je za svaku pohvalu to da su jedan od rijetkih portala koji se pozabavio sadržajem 45 amandmana koji su uloženi u toku vanredne sjednice 31. jula. Mada u tekstu “Ovo su odbijeni amandmani na usvojeni Zakon o radu” nema nikakve analize predloženih amandmana, članak sadrži sve faksimile amandmana uz imena onih koji su ih predložili, što je barem dovoljno za osnovno informisanje građana šta su tačno njihovi zastupnici tražili, i koji su njihovi interesi. S druge strane, upitno je zašto ni Klix, ali nijedan drugi medij nije prenio, a kamoli analizirao predložene amandmane Naše stranke (njih 10), iako je Naša stranka dokumente sa amandmanima učinila dostupnim na svojoj web stranici. Mediji su umjesto toga prenijeli izjavu Peđe Kojovića o amandmanima kao “crvenoj liniji ispod koje nećemo […] glasati za ovaj zakon”, ali su također propustili prokomentarisati netačnost njegovih izjava nakon što je NS pristala da glasa za novi zakon uz prihvaćena četiri* amandmana. Mediji ipak imaju i mogućnost korektivnog djelovanja, koja je oko ovako važnog pitanja itekako izostala. Ako nam je posao da tražimo istinitost, posebno od onih sa političkom odgovornošću, moramo se zapitati zašto to i ne radimo.

Da je moguće apsolutno skrenuti s teme, te iskoristiti priliku za lične obračune i jeftine provokacije, svjedoči članak Filipa Mursela Begovića u Stavu/Faktoru pod naslovom “Missici protesta ispala desna državna cucla pa podojila opozicione prvake!”. Bizaran članak lascivnog/sugestivnog naslova, prepun nepovezanih pseudoargumenata, sadrži i autoironičnu izjavu: “Svi koji vole vidjeti ozbiljne novinske tekstove nikada nisu razumjeli zašto neko voli bezdušne medijske likvidacije s karcinomnim argumentima”, pa se čitalac mora zapitati da li je autor, koji je ujedno i urednik, uopšte pročitao vlastiti članak prije nego što je objavljen. Ponekad je zaista teško pogledati se u ogledalo, ali svako ko se želi smatrati ozbiljnim urednikom mora biti u stanju prepoznati situaciju u kojoj su lični interesi itekako prevagnuli u odnosu na profesionalizam koji ova struka svakodnevno zahtijeva.

Marginalne publikacije poput Saffa i Poskoka, kao krajnji rezultat decenija suptilnog plasiranja iste etnonacionalne, netolerantne ideologije bez prisustva empatije od strane mainstream medija u našoj državi, od posebnog su interesa u ključnim pitanjima za našu državu. Tako se Saff pozabavio samo jednim aspektom priče o Zakonu o radu – protestima pred Parlamentom FBiH od 30. jula. U članku pod nazivom “Protesti radnika: Pred Parlamentom odjekuje rep Frenkia koji psuje majku u onu stvar svima redom” (naslov je, primijetit ćete, ipak daleko suzdržaniji od onog u Stavu/Faktoru), autor se najviše fokusirao na činjenicu da pred Parlamentom odjekuju “strašne psovke”, gdje je, iako benigna, ovo ipak kritika protivnika novog zakona, i to apsolutno nepovezana sa stvarnim problemom. U narednom članku, “SDP huška radnike na proteste, pogledajte šta je njihov premijer Nikšić obećao MMF-u”, autor pored standardnih neargumentiranih i ničim potkrijepljenih optužbi ipak uspijeva da iznese jednu činjenicu koju su drugi mediji zaobišli, a to je da je novi zakon planiran već duže vremena, tj. još iz perioda vladavine premijera Nermina Nikšića. Da članak nije služio svrsi običnog političkog obračuna sa strankom protiv koje urednici i novinari Saffa očito imaju problem, ovakva činjenica uz faksimil zapisnika kao dokaz mogla je poslužiti za solidnu priču o činjenici da je sadašnja opozicija koja kritikuje novi zakon jedna od onih koji su kao tadašnja vlast odgovorni za njegov sadržaj.

Poskok je o novom Zakonu o radu pisao većinom pozitivno, što ne treba previše da čudi znajući da uredništvo ovog portala generalno podržava sve što podržava i Čovićev HDZ. Jedan članak se ipak posebno ističe krajnje bizarnim naslovom: “SARAJEVSKA OPSJEDNUTOST TREĆIM REICHOM: Novi zakon o radu Sindikat nazvao, pogodite kako – fašističkim! 🙂”. Sami sadržaj članka je kombinacija informacija dobijenih putem Fene i Hrvatskog medijskog servisa (HMS), i nema skoro pa nikakve veze sa naslovom skovanim u redakciji Poskoka. Žalosno, ali i ironično je da urednici Poskoka ne znaju razliku između fašizma kao generalnog pojma koji se ne odnosi samo i isključivo na Njemačku u periodu Drugog svjetskog rata i nacizma kao zasebne ideologije bazirane na fašizmu. Zašto i kako su ga tako okvalifikovali, teško je precizno reći, ali ciničniji čitalac bi sigurno napravio poveznicu između Trećeg rajha, NDH i radikalnodesničarske struje u hrvatskom narodu kojoj se Poskok redovno obraća. “Smajli” u naslovu, pored toga što je vrlo neprofesionalan za portal koji bi želio da bude shvaćen ozbiljno, ne treba dalje komentarisati.

Iako se na prvi pogled čini da je tematika Zakona o radu bolje obrađena od strane domaćih medija u odnosu na reformsku agendu, nakon podrobnije analize onog što je rečeno zadnjih mjeseci, a posebno u vrijeme izglasavanja novog zakona u Federaciji BiH, nažalost, mora se zaključiti da ono što nam je ponuđeno nije ni blizu onome što zaslužujemo, i što nam je od iznimne važnosti da znamo. Istina je da se o Zakonu o radu pisalo daleko više nego o agendi koja mu je prethodila. Nažalost, istina je također da je, uz par svijetlih primjera, kvalitet izostao unatoč kvantitetu. “Bolje dobar novinar nego loš ubica”, poznata je, i već uveliko iskorištena, rečenica Jean-Paula Sartrea. Ipak, vrijedna je pomena, jer svjedočivši ovako lošem novinarstvu koje ubija ono osnovno – informaciju, koja je u ovakvim temama od izuzetnog značaja i za nas, ali i za buduće generacije – možda bi bilo bolje i svima lakše da se naši novinari počnu baviti poslom plaćenih ubica.

*Tekst je izmijenjen dana 17.8.2015. na reakciju Peđe Kojovića. U prvoj verziji teksta je stajalo … NS pristala da glasa za novi zakon uz prihvaćen samo jedan amandman umjesto četiri.