TV1 I HAYAT: ŠTA JE NAMA NINO ĆATIĆ?

Prilozi o Srebrenici s pravom su obilježili proteklu sedmicu. Ipak, čini se da bi obje televizije mogle više truda uložiti u vizualizaciju TV priloga. Itekako iznenađuje da ni jedna TV kuća nije spomenula Nihada Ninu Ćatića, srebreničkog ratnog reportera, koji je poslao posljednji srebrenički vapaj svijetu za pomoć

 

TV1: SPECIJALNI PRILOG O AVAZOVOM SPECIJALU

6. – 12. juli 2015.

ŠIRA PERSPEKTIVA: Dnevnik TV1 6. jula počeo je s vijestima iz Grčke. Govorilo se i o eventualnim posljedicama tamošnje krize po BiH. Time je pokazana svijest o tome da BiH nije neko izolirano ostrvo koje samo od sebe zavisi. Naprotiv, događaji koji su značajni za cijeli svijet ili za cijelu Evropu ili za region nerijetko su važniji i za samu BiH od onih događaja koji se dešavaju u BiH i značajni su samo za njene građane. Ta svijest je rijetka u bh. medijima. Često se desi da floskula nekog lokalnog političara o tome kako sve snage treba usmjeriti ka progresu bude bolje pozicionirana od rasta ili pada eura. Nije na to imuna ni TV1.

REKLAMA UMJESTO INFORMACIJA: Dvadesetogodišnjica genocida u Srebrenici je također događaj svjetski relevantan. Stoga ne čudi da je Srebrenica bila u fokusu TV1 tokom cijele sedmice. Izvještavano je o svemu u vezi sa Srebrenicom. Tri stvari, međutim, izašle su iz okvira novinarskog profesionalizma. Prva se tiče marketinga na račun Srebrenice. To je prilog Emerina Ahmetaševića od 8. jula o specijalnom izdanju Dnevnog avaza povodom 20. godišnjice genocida. Troje urednika Avaza dobilo je prostor da hvali svoje izdanje. Samo što nije rečeno da je cijena prava sitnica. Ne bi bio problem da je napravljen osvrt na medijski pristup Srebrenici – svjetski, evropski, srbijanski, sarajevski, bilo kakav. Ne bi bio problem da je predstavljeno više specijalnih izdanja o Srebrenici – televizijskih, internetskih, radijskih, novinskih, bilo kojih. Međutim, davati ekskluzivitet Avazu ne može se protumačiti drugačije nego kao prodaja reklame pod informaciju.

ŠTA IME GOVORI O ČOVJEKU? Druga greška koja dovodi u pitanje elementarnu ljudsku pristojnost, pa samim tim i novinarski profesionalizam jest prilog o srebreničkoj žrtvi Saši Hidiću. I voditeljica dnevnika Armina Sadiković i autorica priloga Ana Buntić su 10. jula naglasile kako će to biti drugi nemusliman sahranjen u Potočarima. Pritom imamo sliku njegove smrtovnice koja je muslimanska! Da li to onda znači da neko nemuslimana sahranjuje kao muslimana i s kojim pravom? Novinari bi trebali više da propituju nego da nasjedaju na priču o njegovom nemuslimanstvu zbog toga što mu majka ima nemuslimansko ime. I kako znaju da je drugi? Da li se baš sa sigurnošću može tvrditi da su se svi sahranjeni u Potočarima izjašnjavali kao muslimani, vjernici? Da možda neko nije bio ateist?

KRIVE PROCJENE: Treća stvar desila se istoga dana. U prilogu Adema Mećavice problematizirana je sigurnosna procjena dolaska Aleksandra Vučića u Srebrenicu. Novinar je to kategorički negirao i sutradan ga je stvarnost demantovala. Ako je postojala jaka potreba da se skrene pažnja na Vučićev PR – kako je hrabar i kako ga ne zabrinjavaju loše sigurnosne procjene – zar se nije moglo sačekati sutra?

PLUS SEDMICE

Ni napad na kolonu s tabutima u okolini Han Pijeska ni napad na Vučića nisu dobili primat u Dnevniku TV1. Ta televizija se stavila u plejadu onih medija koji definitivno ne služe raspirivanju mržnje.

MINUS SEDMICE

Jako je teško procijeniti šta je gore: da li priča o Saši Hidiću kao nemuslimanu ili Avazov marketing na račun Srebrenice kamufliran u informaciju?

OCJENA: 6

HAYAT: MOŽE LI SAŠA BITI MUSLIMAN?

6. – 12. juli 2015.

NOMEN EST OMEN: I Hayatova kobna greška ove sedmice bilo je određivanje vjere Saši Hidiću. I oni su imali njegovu muslimansku smrtovnicu dok o njemu govore kao nemuslimanu i u tome nisu vidjeli ništa nelogično. Da budemo direktniji, o Saši kao takvom govorila je Adijata Žiga-Borovac 10. jula.

POŠTANSKA POLITIZACIJA: Na Hayatu je, međutim, u vezi sa Srebrenicom bila jedna jako zanimljiva stvar koju mnogi mediji nisu registrovali. Enisa Aletić je 7. jula uradila prilog koji se ticao Vijeća agencije za poštanski promet BiH. Oni nisu uspjeli postići konsenzus u vezi sa štampanjem posebne poštanske markice koja bi se odnosila na Srebrenicu. Osim te situacije, dat je i istorijat neslaganja u vezi s raznim drugim markicama. To zorno prikazuje do koje mjere je u BiH sve ispolitizirano.

DRUGI UGAO: Kad je u pitanju Srebrenica, Hayat je u mnogo čemu imao specifičan ugao gledanja na stvari i specifične teme. Koliko je god bilo moguće, potencirali su obične ljude i njihov odnos prema Srebrenici te njihov život tamo. Kao posebnu stvar treba izdvojiti anketu napravljenu sa članovima porodica žrtava genocida. Pitali su ih šta oni misle o mogućnosti pomirenja? Naime, mediji kao da su se utrkivali u prenošenju šta je koji političar rekao u vezi s pomirenjem. Sve te izjave su slične jedna drugoj, neke više puta ponovljene i djeluju izanđalo, a u nekim slučajevima licemjerno. Oni od kojih zavisi pomirenje, a to su porodice žrtva, nisu o tom ništa pitani. Kolika je njihova uloga u pomirenju vidjeli smo kad se desio napad na Aleksandra Vučića. Tad su svi potencirali izjave Majki Srebrenice kao pozitivan primjer kako se ide ka pomirenju.

PJEŠKE IZ ZRENJANINA: Za pohvalu je i Hayatov nedjeljni prilog o dvojici ljudi iz Zrenjanina koji su čak otamo u Srebrenicu došli pješke. Ako nije najveći, onda sigurno jest među najvećim fizičkim naporima poduzetim da se stigne u Srebrenicu. Fizički napor, kao svojevrstan vid žrtve, nerijetko je prisutan u religijskim obredima. On se kao vid žrtve prenosi i na druge događaje. U kontekstu Srebrenice najčešće predstavlja doživljaj barem dijela patnje koju su Srebreničani pretrpjeli 1995. U tom kontekstu te stvari su vrijedne medijske pažnje i dobro je što je Hayat spomenutom dvojcu posvetio prilog. Tim više što ljudi dolaze iz Srbije, sa strane koja se nerijetko predstavlja kao neprijateljska i kao uzročnik srebreničkih nevolja.

PLUS SEDMICE

Prilog Enise Aletić od 7. jula o Vijeću agencije za poštanski promet BiH.

MINUS SEDMICE

Bavljenje vjeroispoviješću Saše Hidića, žrtve genocida.

OCJENA: 7

KOMPARATIVNA ANALIZA

I na jednoj i na drugoj televiziji nedostajao je vizualni izričaj koji bi bio nešto više od puke podloge tekstu. Koji bi mogao sam po sebi biti informativan. Govori se, recimo, o broju sahranjenih u Potočarima. Nikakav broj, međutim, ne može vizualizirati razmjere tragedije, kao što to može jedan snimak iz zraka. Ni na TV1 ni na Hayatu nisu se sjetili napraviti takav snimak. Transport žrtava do Potočara je također bilo jednostavno vizualno predstaviti na zanimljiviji način. Zašto je kolonu sa žrtvama bilo nemoguće pratiti dijelom puta ili cijelim, te snimati iz auta? Ovako je sve bilo skoncentrisano na Predsjedništvo gdje su besplatno slikanje i promociju dobili političari. Nedostajalo je i više individualizacije žrtava, njihovih fotografija, priče o njima. Posebno, s kolegijalnog aspekta, iznenađuje nespominjanje Nine Ćatića, srebreničkog ratnog reportera, koji je poslao i posljednji srebrenički vapaj svijetu za pomoć. Njegove kosti još nisu nađene.

ISTIČEMO

Obje televizije su propratile komemoraciju srpskim žrtvama u okolini Srebrenice koja je održana 12. jula. To je dokaz krajnjeg fer i nepristranog tretmana žrtava s bilo koje strane što, nažalost, nije slučaj sa svim medijima u BiH. Čak ni s većinom.

(U srijedu, 15. juli čitajte analizu Nidžare Ahmetašević: BHT1 i FTV)