AL JAZEERA I N1: U SLUŽBI JAVNOSTI ‒ SENZIBILNO O SREBRENICI

SONY DSC

Al Jazeera i N1 su potvrdili i ove sedmice zašto predstavljaju dvije najbolje televizijske stanice u BiH. Izbjegli su sve zamke politizacije Srebrenice i stavili se u službu javnosti. Kvalitetno i profesionalno informiranje o srebreničkom genocidu i njegovim posljedicama

AL JAZEERA: U ZNAKU SREBRENICE

5. – 11. juli 2015.

PRVO POLITIČARI PA TEK ONDA SREBRENIČANI: Protekli je tjedan, naravno, protekao u znaku obilježavanja 20. godišnjice od genocida u Srebrenici. Kao i svaki put do sada, Srebrenica je bila tema visoke politike, ovoga puta i međunarodne, a ne samo domaće, te su i mediji opet najviše prostora dali upravo političarima. Svake godine priče preživjelih članova obitelji žrtava genocida i priče o današnjem životu u Srebrenici padnu u drugi plan, i ako ikako, nađu se tek u zadnjim minutama vijesti kojom se u dnevnicima zatvara tema Srebrenice. Al Jazeera se potrudila napraviti nekoliko takvih priča, od kojih bi trebalo izdvojiti sljedeće:

LJUDI, A NE BROJKE: Iz Srebrenice i Potočara je izvještavala novinarka Nadina Maličbegović koja je napravila niz priloga sa članovima obitelji žrtava. Jedan od tih priloga je i onaj od desetog srpnja o prenošenju tabuta s posmrtnim ostacima 136 žrtava u prostor mezarja Memorijalnog centra u Potočarima. Novinarka je razgovarala sa članovima obitelji koji su došli ispratiti ostatke svojih najmilijih. Jedna od njih je i Behka Ljeskovica, kćerka ubijenog Ibrahima Salkića kojeg sutra kopa. Pored oca, izgubila je još tri brata u genocidu. Osobito je dirljiv završetak priloga koji prikazuje u krupnom planu, ali bez zvuka, lice Behke Ljeskovice dok plače. Kamera dalje prikazuje muškarce kako nose tabute, novinarka završava prilog komentarom da se za više od tisuću nestalih i dalje traga.
Drugi prilog istog dana je prilog novinarke Arduane Pribinja, koja je otišla u dom starice Mejre Begović koja je izgubila muža i tri sina. Još nije našla sve kosti svojih sinova. Novinarka se u prilogu pozabavila onima koji su našli samo dio ostataka članova svojih obitelji i koji ostaju neukopani dok se ne pronađu svi ostaci. Oba priloga stavljaju u fokus ono što bi i trebala biti glavna tema uoči svake godišnjice, a to su osobne priče članova obitelji žrtava genocida, kao i priče o sudbinama žrtava. Na taj način percepcija srebreničkog genocida prestaje biti samo brojka od 8.372, statistički podatak, već se užas genocida personalizira nizom tužnih i tragičnih svjedočanstava.

SREBRENICA DANAS: Pored svjedočanstava o genocidu u Srebrenici, druga tema koja zaslužuje više pažnje u vijestima je tema života u Srebrenici danas. Jedan od takvih je opet prilog novinarke Nadine Maličbegović, emitiran 11. srpnja, na samu godišnjicu. Kroz prilog upoznajemo dvojicu mladih Srebreničana, prijatelja različite nacionalnosti, koji nam daju svoju sliku srebreničke svakodnevnice. O prošlosti se ne priča, a budućnosti izgleda da nema jer, kako kažu, mladi obiju nacija napuštaju Srebrenicu zbog loše ekonomske situacije. Gradu nedostaje mnogo stvari za kvalitetan život. Prilog se, ipak, završava u dosta svjetlijem tonu jer nas novinarka vodi u karate-klub u kojem djeca različitih nacionalnosti zajedno treniraju, kao i u glazbenu školu koju također pohađaju djeca obiju nacija odakle se odašilje sliku mira, ljubavi i tolerancije. Time prilog kod gledatelja ostavlja stidljivu vjeru da je ljepša budućnost u Srebrenici ipak moguća.

PLUS SEDMICE:

Prilozi novinarke Nadine Maličbegović i Arduane Pribinja o životu ljudi u Srebrenici.

MINUS SEDMICE:

Nema ga.

OCJENA: 10



N1: O POSLJEDICAMA GENOCIDA

5. – 11. juli 2015.

IZUMIRANJE SULJIĆA: I N1 je istraživala kako izgleda život u srebreničkom kraju danas. Tu osobito vrijedi izdvojiti dva priloga novinarke Tine Jelin Dizdar. Prvi prilog priča je o muškim članovima obitelji Suljić, kojih više nema među živima (ponedjeljak, šesti srpanj). Svi su pobijeni. Od Suljića je u selu ostala samo nana Hatka. U selu Ljeskovik gotovo da više nema ljudi, tek rijetki su se vratili. Zanimljiva je naracija priloga. U početku priloga čuje se samo glas novinarke koji nas uvodi u priču o izumiranju jednog prezimena, naraciju nastavljaju dvije preživjele članice Suljića, te mještanin sela, a na samom kraju priloga novinarka se pojavljuje likom. Ona stoji ispred mezarja u Potočarima i saopćava nam da će dva brata Suljića biti ukopana 11. srpnja, te da je najmlađi brat imao svega 16 godina kad je ubijen. Na taj način, dok stoji ispred mjesta koje označava kraj životnog ciklusa, pojavljuje se novinarka koja sad na sebe preuzima ulogu nekoga tko nastavlja pričati priču o jednom prezimenu i jednom selu koji polagano nestaju.

UMRIJETI ŠTO PRIJE: Drugi prilog je priča iz sela Tegare kod Srebrenice (utorak, sedmi srpanj). Tina Jelin Dizdar razgovarala je s Ramizom Mehmedović, stanovnicom gotovo pustog sela Tegare, koja ni sama nema nikoga jer joj je bliža rodbina pobijena, a ostali raselili. “Ja bih voljela danas umrijeti više nego sutra”, govori Ramiza. Novinarka je razgovarala i s bakom Zorkom koja priča o međuljudskim odnosima između Srba i Bošnjaka u selu. Rat je poremetio odnose, ljudi su preživjeli velike gubitke i neki ni danas ne mogu načiniti taj korak i obnoviti komunikaciju s mještanima druge nacije. Selo su mnogi napustili, ostali su samo starci i oni koji bi “više voljeli umrijeti danas nego sutra”.
Još jednom se novinarka Tina Jelin Dizdar potvrđuje kao veliki profesionalac. Ona ima nos za priču i nevjerojatni talent da razgovara s ljudima, da joj se ljudi otvore i da iz njih izvuče ono najbolje, što njene priloge čini izvrsnim. U samo dvije minute priloga i sa samo dvije sugovornice, novinarka nam je uspjela približiti sliku jednog sela i jednog društva obilježenog ratnom traumom koje ne uspijeva naći način da pređe preko prošlosti i koje zbog toga nema ni budućnosti.

PLUS SEDMICE:

Prilozi novinarke Tine Jelin-Dizdar o ljudima iz srebreničkog kraja.



MINUS SEDMICE:

Nema ga.

OCJENA: 10



KOMPARATIVNA ANALIZA:

U tjednu koji je obilježila 20. godišnjica genocida u Srebrenici, obje su televizije pokazale vrhunski profesionalizam u izvještavanju o ovoj temi. Ono što ih izdvaja od mnogih drugih medija u BiH je to što se nisu samo bavile prenošenjem političkih stavova oko ove teme već su imale i ekipu koja je posjetila ljude u Srebrenici i selima oko Srebrenice, pokušali prikazati gledateljstvu sliku Srebrenice i okolnih mjesta danas, te osobne priče preživjelih Srebreničana i Srebreničanki. Za razliku od drugih medija u BiH, posebice tzv. javnih servisa u BiH, Al Jazeera i N1 nisu bili glasnogovornici određenih političkih partija po pitanju Srebrenice, već medijski servisi u službi javnosti. Jedno zaokruženo, sadržajno i visoko profesionalno praćenje događaja.

(U utorak, 14. juli čitajte analizu Amera Tikveše: TV1 i Hayat TV)