U zdravoj novini – zdrav dizajn

Pile of Various newspapers over white background

Poznati mostarski dizajner i saradnik portala Analiziraj.ba piše o dizajnu bosanskohercegovačkih novina. Nije bio nježan. Ugodno čitanje…

Za petnaestak dana navršit će se 410 godina od pojave prvih novina. Slučajno ili ne, od redakcije portala Analiziraj.ba dobio sam zadaću napisati kritički tekst o dizajnu nekih od printanih medija u Bosni i Hercegovini. To je podrazumijevalo detaljno praćenje i analiziranje načina vizualne komunikacije četiri dnevnika (Oslobođenje, Dnevni list, Nezavisne novine i Dnevni avaz), kao i četiri časopisa (Start, Slobodna Bosna, Stav i Dani).

Zahtjev uglednog portala u početku me razveselio, ali je to ipak kratko trajalo. Radost se pretvorila u tugu kada sam shvatio da, ovom prigodom, neću pisati o dizajnu. Jednostavno, na navedenim adresama nisam ga pronašao.

Teška situacija

Mnogi će vjerojatno reći da u posljednja četiri stoljeća, od kada su nastale, novine nisu bile u težoj situaciji. “Kada je izdavač i vlasnik tiskare Johann Carolus 1605. od Gradskoga vijeća u Strasbourgu zatražio dozvolu da smije službeno štampati svoje izvještaje o svim osobitim i pažnje vrijednim zbivanjima, jedva da je mogao i zamisliti da će ući u povijest kao utemeljitelj novinstva” (Florian Peter, Povijest novina duga četiri stoljeća, 10. 7. 2005. www.dw.com). Johan, naravno, nije niti slutio kakva bogata povijest očekuje ovaj medij, a još je vjerojatnije kako nije niti pretpostavio kakav bi kraj mogao doživjeti njegov veličanstveni izum. Iako je novina preživjela radio i televiziju, danas većina misli kako internet preživjeti neće. Najcrnja konstatacija koju sam do sada uočio kaže kako će zadnja dnevna novina u SAD-u biti otiskana 2016. Možda bih se složio s navedenom konstatacijom, a evo i zašto. Novine i časopisi su do sada redovito preživljavali tehnološke šokove samo zato što se nisu trudili biti ono što nisu. Dobro su znali da se ne odlikuju brzinom informiranja i najčešće se nisu trkali s novim medijima. Znali su ponuditi nešto drugo. To je redovito bio kvalitet. Sve do danas.

Klišeji dominiraju

Utrkujući se s tzv. novim tehnologijama, novine (redovito isto mislim i za ostalu periodiku) gube autentičnost i daju sebi za pravo ugledati se na internet-portale. Ne shvaćajući da su to neravnopravno takmičenje unaprijed izgubile, one su postale rob jeftinih klišeja. Zaključio sam da su (novine i časopisi koje ovom prigodom analiziram) jednostavno postale lijene da bi ponudile nešto kvalitetno. Glumeći brzinu i efikasnost, dale su sebi za pravo da postanu loše kao većina internet-portala. Odrekavši se kvalitativne prednosti koju same po sebi imaju, spore kakve jesu, počele su lagati. Počele su glumiti ekskluzivnost, baš kao da novinarstvo nema drugih kvaliteta.

“Tiskani mediji i dalje čine sve u svojatanju vijesti koje se prethodno emitiraju na televizijskim i radijskim postajama, bez dodavanja neke značajne vrijednosti. To je velika kriza koja postoji gotovo od rođenja televizije”, u intervjuu za Le Monde kaže nam Umberto Eco. “Svako jutro pročitam najmanje dva lista i pregledavam puno veću količinu novina na dnevnoj razini. Ne mogu popiti kavu i početi dan bez udubljivanja u novine.”

Zato se ja ovdje pitam: kakve su novine koje čita Umberto? Jesu li kao ove naše? Iako nam nije rekao, jedno sam razumio: ne počinje dan bez kave i novina. Za razliku od mene, za ovih pedesetak i kusur godina još nisam doživio da se probudim i prvo što uradim iziđem pred vrata svojeg stana i pokupim novine na koje sam pretplaćen, a koje mi je nonšalantno dobacio dječak s bicikla (kao u američkim filmovima). Oslobođenje, Dnevni avaz i Dnevni list, kao ni Nezavisne novine tu uslugu ne nude. Pa što onda nude, kada su se već u startu odrekle glavne prednosti, poznate čak i osrednjem trgovcu? To je stvaranje i izgradnja navike ka bilo kojem proizvodu, pa i novini.

Molitva modernog čovjeka?

Što zaista nude današnje dnevne novine i časopisi u Bosni i Hercegovini? Navodno je Hegel rekao da je čitanje novina “dnevna molitva modernog čovjeka”. Bismo li mogli naše novine kompenzirati za molitvu? Površni pregled sadržaja koji se nude pokazuje da su to redovito vijesti koje su se već desile, aranžirane kao nešto novo, a često i ekskluzivno. Bez sumnje bismo navedenu činjenicu mogli svrstati u laganje.

Tako smo, malo pomalo, došli do dizajna novina i časopisa. Analizirajući ove naše, već navedene, na prvi pogled sam zaključio da je u većini, uz nešto izuzetaka, uočljiva činjenica odsustva bilo kakvog nastojanja da se svakodnevnim događanjima dodijeli ikakva nova vrijednost. Na prvi pogled moglo bi se ustvrditi kako to povremeno i nije slučaj (npr., kod promatranih časopisa Dani, Start, Slobodna Bosna ili Stav), jer kod navedenih stvarno dominiraju opsežniji napisi i fotografski prilozi u odnosu na dnevnike Oslobođenje, Nezavisne novine, Dnevni avaz i Dnevni List. Ipak, i ovdje se najčešće možemo zadržati na stereotipima, novinarskim i grafičkim, proisteklim iz odsustva i najminimalnijeg truda kako bi se tiskovina približila potencijalnom čitatelju. Navedeno se najbolje uočava kroz analizu grafičkog uređivanja, dizajna ni u kome slučaju, jer ono je očigledno u doslovnom smislu obje riječi: “grafika” i “uređivanje”. Ovdje odmah moram istaći da se navedeno u znatnoj mjeri ne odnosi na časopis Stav.

Šta se desilo Autoru?

Želeći saznati nešto o grafičkim redakcijama navedenih listova, još uvijek imajući nadu da bih mogao sresti ponekog kolegu grafičkog dizajnera ili čak art direktora (tj. da je kolega dizajner u ulozi šefa), uredno sam pregledao impresume tiskanih medija zadatih od strane Analiziraj.ba. U startu sam želio doznati kako vlasnici, nakladnici i redakcije sebe predstavljaju i gdje se unutar Dana, Starta, Slobodne Bosne, Stava, Oslobođenja, Nezavisnih novina, Dnevnog avaza i Dnevnog lista nalazi moja struka. Da li navedene tiskovine imaju urednike fotografije, grafičke urednike, imenovane autore koji se profesionalno bave grafičkim prijelomom (layout)? Da li možda imaju unutar profesionalnih redakcija dizajnere i art direktore? Da li možda navode autore vlastitog pisma (font), jer su se, recimo, potrudile da budu originalne ili čak neponovljive?

Uglavnom ništa od nabrojanog. Većina od navedenih novina i časopisa ne ulaže niti najmanji trud kako bi ponudili bilo kakvu privlačniju vizualnu komunikaciju. Autori u grafičkim redakcijama najčešće su anonimni, a u određenom slučaju ovaj profesionalni odjel zamijenjen je terminima računalna obrada ili češće “dtp”. Odnosno, fizičkim radom u tehnološkom procesu prerade teksta i fotografije u dokument za tisak, a u aplikaciji za prijelom. Ovdje imamo i nekoliko izuzetaka, jer ipak kvalitetni Stav navodi svoju grafičku urednicu Selmu Kukavicu (jedino nju nazivam punim imenom i prezimenom i to je zaslužila), kao i nekvalitetna Slobodna Bosna.

Nevjerovatni nazadak

Šokiran nevjerojatnim nazatkom časopisā koje sam listao, ne mogu preciznije zaključiti kako se desila takva grafička degradacija. To je vidljivo čak i kod tradicionalno ispodprosječnih Dana i Slobodne, da ne spominjem sunovrat nekad solidnog Starta. Iz ovih časopisa, kao što već napomenuh, grafička struka je protjerana. U navedenom Startu, gle paradoksa, u impresumu ove nekada ugledne novine jedino se koristi riječ dizajn: “design START BiH”. Iskreno se nadam da je to jedina laž koja se u ovoj novini može pročitati. Naime, nisam angažiran kako bih analizirao sadržaj tiskovina o kojima, ovom prigodom, pišem. Biser struke možemo uočiti u nabrajanju redakcije nekada velikih Dana. Oni nam kažu “DTP Oslobođenje”. Slična je situacija i kod dnevnika. U Dnevnom listu je DTP (grafika), ma što to značilo, a u nekada velikom Oslobođenju “kompjuterskom obradom” bavi se RC Oslobođenje. Valjda imaju nekakve programere koji u slobodno vrijeme prelamaju novinu. Imenuju čak i odgovornu osobu, koja se predstavlja kao “šef DTP”. Što bih rekao za Nezavisne novine, stvarno ne znam. Tamo je  nadležna osoba potpisana kao “tehnička”. Valjda urednica, što li?

Pozitivni Stav

Da ne biste pomislili da sam isključivo negativan, ovdje ću navesti i jedan pozitivan primjer. Od svih osam tiskovina koje sam kao zadatak morao promatrati i analizirati, moram izdvojiti tjednik Stav u izdanju Simurg media doo Sarajevo. Ovaj časopis ima grafičku urednicu i profesionalno je prelomljen. Nakladnik i redakcija očigledno smatraju kako je važno, pored pisanja (verbalne komunikacije), s čitateljem uspostaviti i vizualno komuniciranje, koje je osmišljeno i ispunjava ciljeve koji se od novinstva očekuju. Što je to, slijedi u narednim recima.

Šta se desilo Profesiji?

Što sam, ustvari, zaključio? Nakladnici i redakcije Dana, Starta, Slobodne Bosne, Oslobođenja, Nezavisnih novina, Dnevnog avaza i Dnevnog lista ne nalaze za potrebno ulagati vrijeme i sredstva niti u grafičko uređivanje svojih listova, a da o dizajnu i ne govorimo. Jedini pozitivan primjer je list Stav i to više u ovom tekstu neću isticati. Ostalih sedam listova su jednostavno ispodprosječni ili loši. Iako nisam u cjelosti siguran treba li osobito isticati tko je najlošiji, ipak bih istakao Start, kao neshvatljivo odbojan i neprofesionalan. U slučaju ove novine, iako daleko nisu odmakli ni tvorci Slobodne Bosne i Dana, gotovo da se osjeća prezir prema vlastitom proizvodu, časopisu od kojeg se, pored ostalog, očekuje da bude odabran i kupljen unutar oštre konkurencije izložene na svakom kiosku.

Analitika_ba U_ZDRAVOJ_NOVINI_ZDRAV_DESIGN printani_mediji SLIKA_1

Trudeći se pronaći ponajbolje stranice iz Slobodne Bosne i Dana, nisam uspio pronaći ništa profesionalno priređeno. Naizgled korektna stranica u Slobodnoj Bosni obiluje šlamperajem. Naprimjer, čitav tekst nema uključenu instrukciju za dijeljenje riječi, tako da je prepun bijelih rupa. U Danima je neki dtp-ovac pokušao dizajnirati. Pravilno razmišljajući, tekst je želio opremiti vizualnim stilom Vatikana (bijelo-žuto), ali želje su jedno, a mogućnosti drugo.

Zašto je tako, teško je ustvrditi, iako ću pokušati. Analizirane novine i časopisi i nakon površnog prelistavanja, a da o dubljoj analizi ne govorimo, djeluju kao publikacije koje broje posljednje dane analognog novinarstva. Čekajući konačnu pobjedu digitalizacije, Dani, Start, Slobodna Bosna, Oslobođenje, Nezavisne novine, Dnevni avaz i Dnevni List kao da su unaprijed potpisali kapitulaciju pred nadirućim i jeftinijim internet-portalima. Navedeni listovi sebi su dopustili luksuz da liče na digitalno novinarstvo. Protjerali su profesionalce koji vizualno komponiraju novine i časopise. Ove težake iz “dtp-ova”, redakcije navedenih listova najvjerojatnije tretiraju kao izvršitelje koji za zadatak imaju za tisak prirediti njihove slavne napise, za koje najvjerojatnije drže (nisam ništa bolje uspio zaključiti) da ne trebaju ništa dodatno. Naprimjer, standardnu grafičku opremu, vrhunsku fotografiju ili, nedajbože, ilustraciju.

Ove tiskovine nisu shvatile suštinu tržišnog ponašanja, čak i u nakladništvu. Bježati od konkurencije. Da su pokušali, možda bi i uspjeli opstati. Nisu smjeli sebi dopustiti da se trkaju s internetskom ponudom. Sa svojom infrastrukturom, plaćama, urednicima, piscima, lektorima i korektorima, s računima za proces proizvodnje u tisku, novine su morale znati da je sve što trebaju – totalni otklon od jeftinoće koja vlada na globalnoj mreži. Smatram kako to nije teško i kako je moguće ponuditi čitateljstvu nešto više od stilistike proizašle iz tehnike “copy-paste” (preslikaj i zalijepi).  Naravno, navedeno bi podrazumijevalo povratak profesiji, prestanak gaženja struke, protjerivanje uhljeba koji veći dio profesionalnog angažmana provode u građenju mita o vlastitoj nezamjenjivosti. Ukratko, nakladnici i njihove redakcije trebali bi se više potruditi. Je li to teško?

Šta se desilo novinama?

Koje su i kakve tipične greške koje čine novine i časopisi koje analiziram? Nedostatak struke već sam spomenuo. Neznanje bih postavio na drugo mjesto. Za ove dvije-tri decenije, koliko se bavim grafičkom strukom i dizajnom, uvijek sam se protivio prečesto prisutnim stavovima koji su išli u pravcu proglašavanja vrhunskim profesionalcima mnogobrojne poznavatelje dizajnerskih aplikacija. Nešto u stilu “imam svastiku koja je dobra u Corelu!” Iako nemam ništa protiv navedenog programa, a još manje protiv svastike, moram istaći da sam u profesionalnoj karijeri susreo najmanje profesionalaca. Osobito u redakcijama koje poznajem, iako ne kažem da ih nema.

Analitika_ba U_ZDRAVOJ_NOVINI_ZDRAV_DESIGN printani_mediji SLIKA_2

Tko se više trudio: Stav ili Start? Na prvi pogled rekli bismo da je to korektna grafička urednica Stava, ali to je varka. Veći trud kako bi se zagarantirala odbojnost uložena je u Startu. Postoji, naravno, i drugačije objašnjenje: Možda je prijelom radio totalni laik? To valjda nije moguće? Veliki trud sam uložio ne bih li pronašao malo bolje prelomljenu stranicu.

Da bih bio jasniji, navest ću kako se neznanje u našim listovima najčešće manifestira. Naprimjer, većina dtp-ovaca ne zna koristiti najosnovnije alate koje pruža bilo koja aplikacija za prijelom. Meni nekada draga Slobodna Bosna u većini tekstova ima bezbroj rupa isključivo zato što stolni izdavač, pored ostalog, ne koristi alate hyphenation i justification: alati koji pored ostalih dijele riječi ili isključuju (poravnavaju) retke. Ne želeći se igrati s Vašim strpljenjem, poštovani čitatelju, ovo sam istakao samo zato da ilustriram stupanj nekompetentnosti ljudi koji se pokušavaju baviti mojim poslom.

Brojni su primjeri nepoznavanja grafičke struke koje odbijam iznositi i u ovoj prigodi. Ne želim se spustiti na razinu komentiranja rada ljudi koji nisu profesionalci i koji se prelomom novina vjerojatno bave iz nužde ili iz neke druge nevolje.

Šta se desilo s dizajnom?

Ipak, prihvatajući obavezu da analiziram ovdje više puta navedene medije, nastavljamo s popisom negativnih pojava kojima navedeni obiluju. Pored nedostatka struke i grafičkog neznanja, kao treću pojavu navodim aljkavost.

Ako moje kolege, da ih tako nazovem, desktopovci, i nemaju grafička znanja ili se najčešće ne nalaze u sustavima koji podnose kakva-takva poboljšanja u prelamanju novina (tako doživljavam navedene redakcije), ipak nemaju pravo biti aljkavi. Slobodno mogu reći i lijeni. Već navedene novine i časopisi obiluju primjerima aljkavosti i površnosti. Jedna tipična je poplava “siročića”. (Ovdje svakako posebno pohvaljujem kolegicu Selmu iz Stava. Nemilosrdna je prema tim tipografskim otpadnicima.) Svi navedeni mediji imaju nizak prag tolerancije prema ovoj slikovitoj grafičarskoj trapavosti. Za one kojima nije poznato što je “siroče” u grafici, rado ću dati malo pojašnjenje.

Često, kada prelamate stupce teksta (kada su bili od olova doslovce su se “prelamali”, otuda i naziv), u posljednjem redu ostane tek jedna kratka rječ, ili tek nekolika slova, jer nisu mogli stati u prethodni redak. Taj otpadak se kod profesionalaca naziva “siroče”. Suvremene aplikacije imaju čitav niz alata koje omogućavaju jednostavno rješavanje ovoga problema. Neznanje ili aljkavost, ili obadvoje – nije bitno, ipak ostaje jednostavna konstatacija kako su ovi tipografski otpaci slikovit pokazatelj s kim imaš posla prilikom čitanja naših tiskovina. Iako slikoviti tipografski siročići nisu i jedini pokazatelj žalosnog stanja grafike u našim printanim medijima.

Nedostatak struke, neznanje i aljkavost ni izbliza ne završavaju sindrom vizualne komunikacije ovih odabranih medija. Popis je, nažalost, daleko širi i ilustrira daleko teži trenutak BH tiskanog novinstva. Nedostatak originalnosti i sumnjivost stila prisutni su na prvi pogled i ovim ćemo se malo pozabaviti.

Uzalud vam trud!

Poštovani čitatelji, vjerojatno mnogi od vas koji ovo čitate smatraju kako pretjerujem, ili da čak promičem vlastiti ukus. Ništa od navedenog. Ukusi nisu bitni, oni su najčešće naš, već unaprijed formirani stav. Kao takav, navedeni nije bitan faktor u dilemi prije kupnje. On nam jest važan u razgovornom životu, ali naklonost koja dovodi do prihvatanja ili čak kupnje isključivo je podsvjesna. Kao takva, podsvijest je važna. A njome se pored inih bave pravi dizajneri.

Analitika_ba U_ZDRAVOJ_NOVINI_ZDRAV_DESIGN printani_mediji SLIKA_3

Kilometarski naslovi Slobodne Bosne, Dnevnog avaza i Dnevnog lista. To je čest slučaj u suvremenom nakladništvu: naslovi su pali na razinu podnaslova. Rekao bih kako se priređivači trude da korisniku kažu što više i nabrzinu. Kao da urednici zaziru od mogućnosti da bi poneki čitatelj mogao donijeti odluku da počne čitati i članak.

Oni ne prihvataju floskulu “ukusi su različiti”, oni se ne bave šupljacima. Naše drage novine zato moraju znati da je uvijek moguće nuditi, kao kvalitetno, bilo što: ali navedeni proces je redovito kratka daha. Jer, tu je, naravno, tržište. Mogućnost komparacije koja se konzumentu, pa čak i našem u BiH, nudi, neograničena je. Zato je moguća pozitivna predrasuda naših nakladnika i redakcija, jer je za pretpostaviti kako oni o svojim tiskotinama (loša tiskovina) imaju solidno mišljenje. To je za pretpostaviti, jer nam ih u suprotnom ne bi svakog, ili svakog drugog tjedna, gurali pod nos. Ipak, “uzalud vam trud, svirači”.

Čitatelj nije glup, barem ne onoliko koliko vi očekujete. On ima sve mehanizme kako bi vas kaznio. On nije nikada bez “daljinskog” u ruci i… klikće kako mu paše. Čak i najlošiji kiosk nudi široku paletu novina i časopisa i jedan milijun građana (koliko ja vidim potencijalnih čitatelja) ima mogućnost usporedbe i odabira. Danas čovjeku nije lako uzeti niti dvije-tri marke iz džepa. Dobro ih čuva, naravno kada ih ima. A svaki četvrti građanin naše zemlje može se naći u poziciji da mu netko proda novinu ili časopis.

Jedino o čemu (prodavač) mora povesti računa je da se u svakoj zemlji visoki procenat stanovnika dobro kuži u dizajn. Oni su pravi stručnjaci i kada se nađu pred policom punom proizvoda (npr., novinski kiosk), u trenutku kada se odlučuju na kupnju (provjerili su koliko imaju u džepu i koliko mogu potrošiti), samo ih interesira kvalitet. A tu prvorazredno mjesto zauzima dizajn.

Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put sreo čovjeka koji se ama baš nimalo ne razumije u dizajn. Samo više stručnjaka sreo sam u raspravama o nogometnoj reprezentaciji. Zaključio sam da je nesuđenih selektora ipak nešto više od potencijalnih dizajnera.

Kruha bez motike

Analizirane dnevne novine Oslobođenje, Nezavisne novine, Dnevni avaz i Dnevni list ne zaslužuju osobitu pažnju. Nije mi poznato koliko se dobro prodaju. Ukoliko svojim uposlenicima osiguravaju pristojne i redovite plaće, a vlasnicima profit, ukoliko imaju pristojne naklade i podnošljive remitende, onda ništa. Tada možemo i reći da ne postoji osoba, pa niti moja malenkost, koja bi ih imala pravo kritizirati. Ipak, stvarnost naših vodećih dnevnika je nešto drugačija i jednoga skorog dana, kada se lagano utrnu, neće nikome nedostajati.

Što je njihov problem, već je nešto navedeno i još ću se osvrnuti na grafičke standarde koje njihovi nakladnici njeguju. “Njeguju” je definitivno pretjerana riječ, jer je očigledno da se jedino proba osigurati prisutnost na trafika-tržištu uz što manje troškove. Pritom sve trpi. Najviše struka, ne samo grafička, iako je ona uočljiva na prvi pogled.

Mi nemamo tradiciju u nakladništvu, pa ni u novinskom. U svim fazama razvoja novinarstva kaskali smo i za svijetom i za okolinom. Skupa grafička tehnologija redovito nam nije bila na dohvat ruke, pa kad je napokon prije dvadesetak godina postala dostupna, mi se nismo znali snaći. Naprimjer, Dnevni list je obična kopija večernjaka; Oslobođenje je u dubokoj defanzivi, a jedino ono posjeduje kakvu-takvu tradiciju; Dnevni avaz nikada nije naučio osnovne postulate grafičke i tiskarske struke; Nezavisne novine su zadnja vrsta tabloida, koja teksta uopće nema i sastoji se od transparenata.

Moguće je kako nešto nisam točno zaključio ili interpretirao. Prihvatam svaki vaš sud, osobito činjenicu da vam se moji stavovi možebit ne dopadaju. U svakom slučaju, ništa za to, jer jednostavno se uvijek postavlja pitanje tko je pravi tumač javnosti. Iako poštujem svačije mišljenje, već sam rekao da je jedino važno ono koje svatko od nas nosi u podsvijesti. Zato nikada u mom poslu nije bitno što je tko rekao, za što je bio ili protiv čega. Jedino je i uvijek bilo važno što će se u budućnosti, sutra i dalje, desiti. Što će biti s našim Danima, Startom, Slobodnom Bosnom, Oslobođenjem, Nezavisnim novinama, Dnevnim avazom i Dnevnim listom?

Stručnjak je samo onaj tko može predvidjeti budućnost. To sam jedino u slučaju da se nešto od mojih crnih misli, kojima obiluje ovaj tekst, obistini. Vaši unaprijed doneseni stavovi u analizi neće pomoći. Kao ni moja maštanja, kojima sam sklon. Naprimjer, negdje za desetak godina, u bliskoj budućnosti, ja se budim. Kao i svako jutro, u 6 i 45 automatski se uključuje stari dobri radio namješten na moju omiljenu postaju. Tako se budim posljednjih tridesetak godina. Nisam ni sišao u dnevni boravak, kada moja mačka Seka zareži i nakostriješi se. Tada začujem potmuli udarac u vrata. Znam, nisu omanule ni ovo jutro. Navlačim ogrtač i izlazim u prohladno jutro. Uzimam s trijema nonšalantno bačene novine i vraćajući se u kuću počinjem ih listati.

Na mojem još uvijek snenom licu razvlači se osmijeh i pomislim: “Đubrad je još živa, ne daju se.” Stare navike ne daju se iskorijeniti. Pogotovu ako si ih stekao.