Navodno je zavodno, ali može vas odvesti i na sud

Jedna od najzloupotrebljavanijih riječi u savremenom novinarstvu je prilog navodno. Mnogi urednici misle da se time ograđuju od neprovjerene informacije i štite od potencijalne tužbe. Naš saradnik preispituje tu praksu i objašnjava zašto ovakva ograda na sudu ne pomaže

 

Slučaju iz prethodne analize (Može li Kolinda tužiti i bh. portale?) vrijedi se vratiti ponovno. Ne zbog samog Informera i brojnih portala i tabloida koji su tu priču preuzimali, već zbog poruka i pouka koje je moguće pronaći ovim povodom.

Zašto vrijedi? Prvo, zbog očiglednog pokušaja tog tabloida da se unaprijed ogradi od vlastite laži o “seks-skandalu” novoizabrane hrvatske predsjednice i, zatim, zbog izvinjenja odgovornog urednika. Oba povoda zavređuju dužnu pažnju, ali ovog puta bit će riječi samo o prvom aspektu slučaja. O ograđivanju.

Informer je, naime, u prvom nastavku “ekskluzivne i senzacionalne priče” na više mjesta upotrijebio prilog navodno. Polunaga žena na prvoj strani je “navodno novoizabrana hrvatska predsjednica…”, koja je “navodno imala vatrenu ljubav…”. I sve u tom stilu najmanje četiri-pet puta.

Ako na google.com ukucate pojam navodno, dobit ćete više od 6,5 miliona jedinica. Možete to isto učiniti i na engleskom (allegedly) i dobit ćete blizu sto miliona naslova. To samo pokazuje koliko se često taj prilog upotrebljava.

Ostavljajući po strani mnogobrojne domaće i strane google-primjere, vratimo se samo na one medijske. Mogli bismo se, nadam se, složiti da se ovaj prilog u medijima upotrebljava u principu onda kad imamo puno razloga da vjerujemo u neku vijest/informaciju, ali nemamo dokaz.

Kad imamo “puno razloga” da vjerujemo da je vijest pouzdana?

To bi moglo biti samo onda kad smo provjerili izvor i samu informaciju u skladu s najboljim profesionalnim standardima, ali nismo u mogućnosti osigurati pouzdan dokaz. Dokaz? To ne mora biti “papir“, što obično priželjkujemo. To mogu biti i sve više jesu elektronski i audio-vizuelni zapisi, fotografije, filmski snimci itd.

Ni to nije sve. Najbolji profesionalni standard podrazumijeva ispunjavanje dodatnog  kriterija. Javni interes. Postupanje u javnom interesu obavezuje novinare da takvu vijest objavi bez odlaganja. Koliko je ovaj uslov bitan u novinarstvu svjedoči i ovaj stav Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava: “Vijest nije trajna roba i svako, čak i malo, kašnjenje u objavljivanju može joj oduzeti svu vrijednost i interes javnosti za nju.” (Iz presude Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1991.)

Dakle, uslov za upotrebu priloga navodno jeste da, uz pretpostavljeni javni interes, imamo puno razloga da vjerujemo u vijest i kad nemamo dodatnih dokaza. Sve to omogućava razložno pozivanje na ovaj prilog. Namjerno ili nemarno izostavljanje bilo kojeg ili svih ovih uslova, naravno, omogućava nebrojene zloupotrebe. To je očigledno i kod nas, i u regionu, ali i u svijetu.

Prisjetimo se dva najnovija slučaja koja su ustalasala javnost u Bosni i Hercegovini i u susjednim zemljama.

Najpoznatiji primjer odnosi se na medijske izvještaje o aferi “dva papka” u RS-u. Taj se prilog često vezuje uz ime predsjednice vlade tog bh. entiteta, Željke Cvijanović, kad god se hoće ponoviti ono što se njoj pripisuje s tog audiosnimka. Obično se to čini na takav način da se kaže da je premijerka “navodno izjavila da su dva papka kupljena”. Kako taj snimak nikad nije adekvatno istražen od nadležnih organa, niti je predsjednica Vlade RS ikada ispitana u pravosudnom postupku o kupovini poslanika od strane vladajuće koalicije, o čemu svjedoči njen glas u audiosnimku, ovakva vrsta ograde (“navodno izjavila“) ima smisla.

U ovom slučaju dokaz postoji (glas premijerke i njene riječi o “kupovini dva papka“), ali on nije sudski verifikovan. Upotreba priloga navodno u ovom primjeru je očigledan pokušaj medija i medijskih sagovornika da se izbjegne eventualna tužba za klevetu. Možda to neko smatra i nekom vrstom političke korektnosti, ali to nije predmet ove analize.

A sad o jednako znamenitom primjeru koji je prošlog ljeta također odjeknuo kao bomba. Nekoliko dana uoči turskih predsjedničkih izbora, objavljena je vijest da je na nekom predizbornom skupu tadašnji turski premijer Recep Tayyip Erdogan izjavio da “ko god dirne u Bošnjake, imat će protiv sebe sto miliona Turaka“. I ovaj slučaj je imao sve elemente top političke i diplomatske afere. Kad je objavljena sporna senzacionalna vijest, nije bilo nikakve ograde, ni pozivanja na izvor. Tek naknadno, nakon demantija, neki su mediji počeli da upotrebljavaju prilog navodno. Šta je ovdje prevagnulo pa je izostalo ograđivanje? Nudim vam neke odgovore i prosudite sami. Odsustvo bojazni da bi mogla uslijediti tužba za klevetu (naučili smo da nas tuže samo domaći predsjednici!), zaboravljanje na političku korektnost kad su strani državnici u pitanju, zanemarivanje profesionalnih obaveza…?

Premda su turski ambasadori u Beogradu, Zagrebu i u Sarajevu demantirali tu vijest nakon samo 48 sati, ona je odjeknula u regionu. Oštro su reagirali svi srpski političari u RS-u i u regionu. Premijer Srbije Aleksandar Vučić imao je “hitne konsultacije” s Dodikom. U moru (dez)informacija, reagovanja i demantija, niko nije navodio izvor te vijesti, niti je objavio u kojem mjestu i na kojem predizbornom skupu je to rečeno, da ne kažem da se niko “nije sjetio“ da se upita otkud Turskoj sto miliona Turaka…

Ko je zaista prvi objavio tu “senzaciju“? Ako je suditi po RTRS-u, to bi od tzv. velikih medija mogao biti zagrebački Večernji list. RTRS se upravo poziva na tu novinu. Ali pravo prvenstva izgleda pripada jednom portalu i društvenim mrežama. Neki mediji su upravo spominjali neimenovani portal, među njima i Slobodna Dalmacija, koja je među rijetkim upotrijebila ogradu (navodno).

Ova dva politička slučaja samo su kap u moru sličnih primjera upotrebe priloga navodno. Naravno, neuporedivo je veći broj primjera njegove zloupotrebe. Svakodnevno smo svjedoci medijskih priča zasnovanih na navodnim prelascima fudbalera i drugih sportista iz kluba u klub, o ženidbama i razvodima osoba sa estrade i javne scene, o odnosima među političarima i u pričama o stvarnim i fabrikovanim aferama…

Ovaj slučaj iz Informera je tipičan primjer zloupotrebe tog priloga. Zapravo, najgore moguće zloupotrebe – zbog potpuno izmišljenje priče, što je urednik naknadno priznao. Navodno je u ovom primjeru upotrijebljeno da bi na prvom mjestu umanjilo odgovornost uredništva i prebacilo je na izvor (u vijesti se spominju “hrvatski obavještajci“). Pritom je primjetno da se ovo navodno ne nalazi u naslovima, već u tekstu. Naslov bode oči i prodaje novinu (umnožava također i klikove na portalima); tekst vide samo oni koji kupe novine. Mali trik, velika prevara.

Nisu samo tabloidi skloni da zloupotrebljavaju ovaj prilog. Navodno izgleda vrlo zavodno, primamljivo i djeluje kao zgodna alatka da se sačuva vlastita koža. Zato ga, i kad treba i kad ne treba, koriste i ozbiljni mediji – novine, televizije, portali. Gotovo svakog dana možete vidjeti ili pročitati i naslove i tekstove u kojima se za određene osobe (s punim imenom i prezimenom) kaže da su navodno ukrali milione… navodno ubili… navodno opljačkali, navodno…

Sve te osobe za koje ste objavili da su navodno (ukrali, ubili, opljačkali itd.) mogu vas tužiti za klevetu, bez obzira na to što ste vi mislili da ste se ogradili upotrebom ovog priloga. Ta ograda vam neće pomoći i, sudeći po sudskoj praksi i naših i evropskih sudova, bit ćete gubitnička strana. Upotreba priloga navodno gotovo ništa ne znači jer je ta osoba označena kao lopov, ubica, kradljivac, kriminalac…

U takvom procesu može vam pomoći jedino pozivanje na postupanje na osnovu najviših profesionalnih standarda. Ali, ne zaboravite, sud ne vjeruje na riječ. Profesionalno postupanje treba i pokazati u objavljenom prilogu i, ako već dođe do toga, dokazati u sudu.