Nedjeljni komentar

RTRS: Po metodama Kim Jong-una

Svakodnevni život, sa svim svojim problemima, na RTRS-u se izgubio pred jedinim zadatkom: da se u očima javnosti zadrži slika moći jednog čovjeka i njegove partije, koja je dobrano uzdrmana. U toj đavoljoj raboti ide se čak i na raspirivanje etničke netrpeljivosti

 

Gdje smo mi to? Albanija ili Rumunija sedamdesetih godina prošlog vijeka, Sjeverna Koreja danas? Ovo pitanje logično se nametnulo gledajući Dnevnik 2 RTRS-a na dan održavanja konstitutivne sjednice Narodne skupštine bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Jedan vođa, jedna partija. Početak i kraj.

Da je javni RTV servis RS-a tek puki glasnogovornik vladajuće elite, deplasirano je ponavljati. No, gotovo nadrealno je izgledao izvještaj posvećen inauguracionom govoru novog-starog predsjednika podvučen intoniranjem entitetske himne. Šta je cilj? RS prikazati kao državu, veličati lik i djelo Milorada Dodika, potvrditi lojalnost vlasti.

Tako se svakodnevni život, isprepleten nezaposlenošću, urušavanjem bankarskog sistema, padom životnog standarda građana… izgubio pred jedinim zadatkom – da se u očima javnosti zadrži slika moći jednog čovjeka i jedne partije koja je dobrano uzdrmana. I u toj đavoljoj raboti ne biraju se sredstva. Ovog puta raspirivanjem etničke netrpeljivosti usmjerene ka pripadnicima bošnjačkog naroda i njihovim političkim predstavnicima. Zadatak je povjeren mladoj gardi novinara koji su gotovo bizaran događaj, referendum za opoziv SNSD-ovog načelnika opštine Kotor Varoš, pretvorili u vrhunsko političko pitanje za RS. Bosna i Hercegovina svoje ratne rane još nije zaliječila. Povjerenje i obnova suživota među ljudima i etnosima i dalje su krhki, čega su itekako svjesni urednici RTRS-a. Otuda za “mobilizaciju” srpskog etničkog korpusa, za dokazivanje teze da je Dodik jedini čuvar RS-a i srpstva, i posežu za najprizemnijim sredstvom. Podsjetiti na rat, ponovo izazvati mržnju i nepovjerenje prema drugima.

Novinari na to pristaju i tako postaju tek puko oruđe u rukama kolopleta uredništva i politike, papagajski pred kamerama ponavljajući tekst koji im je neko napisao. Šta je razlog na to pristajanje? Strah od gubitka posla? Nedostatak vlastitog integriteta, ili ista ostrašćenost, ksenofobija kakva je i kod njihovih nadređenih? Ako analiziramo njihov rad, jedini zaključak je da je teško ocijeniti jesu li dorasli poslu kojim se bave. Jer istovremeno u jednim te istim ljudima imamo i obične propagandiste i novinare sposobne da profesionalno iznesu teme za koje uredništvo ocijeni da neće utjecati na rejting političke elite čiji su slugani.

Da poltronstvo nema granica i da RTRS više ni ne pokušava javnosti pružiti objektivnu informaciju, potvrđuje se iz dana u dan. Reakcijama predstavnika vlasti na događaj koji se spominje ili ovlaš, ili o njemu nema ni riječi, tako se zatvara krug prešućivanja i manipulacije. Ali u vrijeme kada tek pritiskom na tipku daljinskog upravljača, otvaranjem internet stranice nekog web portala, promjenom radiofrekvencije, građani mogu dobiti i drugu stranu priče, javni servis radi samo na vlastitu štetu. Problem je, i to ključni, što im se, u društvu u kakvom živimo, može da to čine. Uz indiferentnost Regulatorne agencije za komunikacije, još indiferentniji nevladin sektor koji, kako vole reći, “s indignacijom odbija da prati program RTRS-a”, te otupjele građane, pozitivni pomaci i profesionalni rad u interesu javnosti, što se tiče RTRS-a, teško da će se u dogledno vrijeme desiti.