Kako smo gledali izbore?

Foto: Tka Lee

Televizijsko praćenje izbora svelo se na predvidivo reprodukovanje očekivanog. Urednici u Sarajevu i Banjoj Luci uglavnom nisu ispunili očekivanja publike

DEČKO KOJI JE OBEĆAVAO 

Javnost Republike Srpske s nestrpljenjem je očekivala TV duel Alternativne televizije između dva najozbiljnija predsjednička kandidata Milorada Dodika i Ognjena Tadića. Atmosfera je dovedena do usijanja,  a očekivanja od predstavljanja bila su srazmjerna kvaliteti voditeljske uloge. Odnosno, nije se očekivalo ništa novo na planu programskog predstavljanja i na ovom mjestu rezigniranost našeg biračkog tijela ne razlikuje se značajno od evropskih prilika.

Političke razlike očito više nisu pitanje programskih razlika, suprotstavljenih ideja, pa čak ni različitih demagoških pristupa. Nisu li Dodik i Tadić jednako zabrinuti za sudbinu Republike Srpske i dejtonsko uređenje? Ne nude li nam isto ekonomsko rješenje u vidu novih zaduženja?

Jedina tačka na kojoj je Tadić mogao poentirati jeste borba protiv korupcije i kriminala, uvjeravajući publiku da je upravo on antipod aktuelnoj vlasti obilježenoj korupcionaškim aferama. I ovo nastojanje u dosluhu je sa savremenim političkim trendovima jer pokazuje se da birači pozitivnije reaguju na moralizatorstvo novih kandidata nego na nove alternativne politike. Primjeri iz obližnje Slovenije, Italije, pa i Hrvatske svjedoče nam o pojavi novih političkih stranaka koje nastaju gotovo kao antipolitički pokreti koji ubrzano osvajaju glasače iako im je jedini znak raspoznavanja navodna moralna čistota u odnosu na njihove protivnike. Problem je samo u tome što Ognjen Tadić, iako slovi za mladog političara, nije novo lice, a njegova stranka već drugi put ga kandiduje u trci za predsjednika, mada je doživio uvjerljiv poraz od istog protivkandidata prvi put.

Čemu se onda SDS-ov dečko koji je obećavao nadao u TV duelu? Protiv sebe je imao iskusnog političara koji sebi više ne dopušta da podlegne provokacijama i koji je sjajno odigrao igru živaca i taktičkih mudrovanja. Dodik je u duelu, suzdržavajući naprasnu narav po kojoj je poznat, ispadao gotovo simpatičan, jer ako pretvarate politiku u jeftin dramski sadržaj, na šta su se odlučili naši profesionalni političari, morate imati na umu da postoji nešto što se zove harizmatska privlačnost negativaca.

Pošto nam rezultati pokazuju malu razliku u korist Dodika, od svega nekoliko hiljada glasača, čini se ispravnim zapitati da li je na kraju TV duel odlučio? Da li je upravo odlučujući broj gledalaca promijenio svoje mišljenje nakon, sportski kazano, TV meča u kojem je Tadić izgubio dobijeno? Da li mediji i prezentacija kroz njih imaju taj odlučujući uticaj? Tadićev TV duel i nekoliko gafova opozicije u RS-u uoči izbora daju nam za pravo da povjerujemo u to. Apatični birač, jedan od one polovice koja ne glasa, nije se mogao animirati seksističkim uvredama ili stanjenim glasom nesuđenog predsjednika kada ukazuje na kriminal i korupciju.

NOĆ KOJA JE OBEĆAVALA

Sve vodeće nacionalne televizije u Bosni i Hercegovini koje drže do informativnog programa na isti su način koncipirale svoju izbornu noć: javljanja iz stranačkih štabava i polemisanje sa gostima u studiju do kasnih noćnih sati. Kako Centralna izborna komisija sa prvim nepotpunim rezultatima nije riješila pitanje pobjednika u Republici Srpskoj, a stranke su davale oprečne informacije, zainteresovani gledalac do jutarnjih sati nije znao ama baš ništa o ishodu izbora. Zadatak televizijskih medija koji su bili najpraćeniji u izbornoj noći bio je da rasvijetle nejasnoće oko rezultata informirajući građane valjano, bez obzira na svoj politički/stranački predznak. Umjesto toga, BN televizija i RTRS su navijački predstavljali statističke podatke, naročito javni servis, koji je izmislio za to čak i posebno radno mjesto – komentator poželjnih izbornih rezultata.

Svaki prikazani grafikon opozicionih stranaka propraćen je upozoravajućim objašnjenjima o nezvaničnosti rezultata ili neobičnosti koja ukazuje na netačnost. Gosti u prostranom RTRS-ovom studiju, koji ostavlja utisak skupocjenosti i značenjske praznine, bili su samoprozvani politički analitičari naklonjeni aktuelnom režimu. Karakteristika polemičkih sadržaja u izbornoj noći jeste da se većina gostiju, sa izuzetkom BHT1 i Federalne televizije, osvrtala na mogući izborni rezultat i koaliranja, upuštajući se u iscrpno recikliranje vlastitih političkih naklonosti ili opštepoznatih stvari kao što je ponavljanje tvrdnje “izlaznost je nešto veća od prosječne”. Odgovornost za ovo najviše snose urednici informativnih programa i specijalizovanih izbornih emisija, kao i novinari intervjuisti koji sebi dopuštaju da potpuno nepripremljeni rade vjerovatno najznačajniji politički događaj godine.

Ono što je otužno na bh. TV nebu jeste da je u izbornoj noći izostala čak i atmosfera spektakla koja pored svih opravdanih primjedbi (pojednostavljivanje, depolitizacija) zaslužuje i drugačiji pogled jer doprinosi kakvoj-takvoj popularizaciji politički značajnog događaja. Izbori su odavno depolitizacijom u medijskoj obradi postigli željenu uzbudljivost koja ih čini iznimno popularnim sadržajem. Većina naših specijalizovanih izbornih sadržaja nije uspjela ni u spektakularizaciji, za šta su, istina, najviše zaslužne Izborna komisija i brzina u objavljivanju prvih rezultata. Ali primjetno je da novinari s terena ne shvataju kako odlazak u uzbuđene stranačke štabove ne podrazumijeva automatsko adrenalinsko napajanje publike. Da bi se to postiglo, potrebno je uputiti smjelo pitanje visokom stranačkom dužnosniku, ne dozvoliti im propagandna izlaganja ili namjerno se osvrnuti izazivački na moguće nepovoljne okolnosti stranke koja nam se obraća.

NA KRAJU, NIŠTA OD OBEĆANJA

Dominira utisak da smo, gledajući izbore u TV formatu, gledali uglavnom predvidiv sadržaj i da su mediji reprodukovali očekivano dok postoje indicije da su naši gledaoci pomjerili svoj horizont očekivanja, barem kada je u pitanju spektakl neizvjesnosti prvih rezultata koji je izostao.